bizantska umjetnost ili umjetnost Bizanta

bizantska umjetnost ili umjetnost Bizanta, umjetnost Istočnorimskoga Carstva i drugih političkih jedinica koje su iz vjerskih, političkih ili ekonomskih razloga bile pod neposrednim utjecajem Bizanta (Makedonija, Srbija, Bugarska). Nastavak je starokršćanske umjetnosti, grčke helenističke tradicije te orijentalnih kultura Egipta, Sirije, Mezopotamije i Perzije. Visoke domete ostvarila je bizantska umjetnost u mozaicima, freskama, minijaturama, slikama na dasci ikonama te u primijenjenim umjetnostima: bjelokost, emajl, zlatarstvo, izradba tkanina i sl., koje su zbog jednostavnog prenošenja odigrale veliku ulogu u širenju bizantskog utjecaja na Zapadnu Europu. Golem pomak zbio se u arhitekturi: novi tipovi bazilike s kupolom i tlocrtom u obliku grčkoga križa, a poslije centralni tlocrt (grčki križ upisan u pravokutnik s kupolom u sredini) ili slobodni križ s pet kupola (Sv. Marko u Veneciji). Brojne inačice toga tipa građevina razvijale su se tijekom kasnijih stoljeća na Balkanu i u Rusiji. Kiparstvo je uglavnom svedeno na arhitektonsku plastiku plošnog ornamenta na kapitelima, vijencima, oltarnim pregradama, crkvenom namještaju i dr. Razvitak bizantske umjetnosti dijelimo u tri razdoblja. Ranobizantsko razdoblje, VI–VIII. stoljeće (procvat u doba Justinijana I.; čuvene građevine s raskošnim mozaicima u Ravenni; za sakralnu arhitekturu karakterističan je tip bazilike s kupolom Aja Sofija u Carigradu). Srednjobizantsko razdoblje, IX–XII. stoljeće (za vladavine careva makedonske i komnenske dinastije kada postaje umjetnost zemalja pravoslavne vjeroispovijedi, najznačajniji mozaici u Dafni XI. stoljeće i freske crkve u Nerezima XII. stoljeće) Klasično razdoblje ili renesansa Paleologa, XIII–XV. stoljeće (najvažniji umjetnički spomenici su mozaici Kahrije-džamije u Carigradu, ciklusi fresaka u Mistri i na Atosu te u manastirskim crkvama u Makedoniji, Srbiji, Bugarskoj i Rumunjskoj). Bizantska umjetnost u Italiji (mozaici u crkvi sv. Marka u Veneciji, mozaici u normanskim crkvama na Siciliji) italska je inačica neohelenizma i podloga razvitku sijenske slikarske škole trecenta. Bizantski udio u hrvatskom kulturnom naslijeđu pojavljuje se od ranoga srednjeg vijeka. Najvrjedniji spomenik je kompleks Eufrazijeve bazilike u Poreču (VI. stoljeće). Slikarstvo na dasci sve do XIV. stoljeća na hrvatskoj je obali donekle pod bizantskim utjecajem, a poslije u djelima slikara kretsko-venecijanske škole (→ Angelo Bizamano, XVI. stoljeće). Elementi bizantske ikonografije vidljivi su u skulpturi sve do zrele romanike (vratnice drvorezbara Buvine na prvostolnici u Splitu, XIII. stoljeće). Nakon XV. stoljeća zamire u Hrvatskoj bizantski utjecaj; obnovljen tek sporadično u okvirima povijesnih ili neostilova tijekom XIX. i poč. XX. stoljeća (arhitekt → Viktor Kovačić 1912. u Zagrebu gradi kupolu crkve sv. Blaža u italo-bizantskom stilu). Stariji povjesničari umjetnosti, osobito strani – → Rudolf Eitelberger, → Thomas Graham Jackson – predromaničku umjetnost Dalmacije često su stilski definirali kao bizantsku, a hrvatski povjesničar umjetnosti → Ljubo Karaman pobija te teze i dokazuje specifičnost ranohrvatske umjetnosti i maleni bizantski utjecaj na pojedine spomenike i ukrasne elemente.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: