Lešić, Zdenko, hrvatski književni teoretičar i povjesničar (Ugljan, 2. I. 1934). Diplomirao jugoslavistiku (1957), doktorirao (1965) te bio profesor teorije književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Predavao je i na više svjetskih sveučilišta; u Engleskoj, SAD-u i Republici Koreji. Interpretirao je djela hrvatskih, srpskih i bosanskih pisaca (Klasici avangarde, 1986; Pripovjedači, 1988), posebno se bavio opusom → Ivana Gorana Kovačića (Polja svijetla i tamna, 1971; Ivan Goran Kovačić, 1984), na kojem je i doktorirao, te poviješću bosanskohercegovačke pripovijetke (Pripovjedačka Bosna, 1990). Književnoteorijska knjiga Jezik i književno djelo (1971) napisana je u tradiciji stilistike. Lešić prati i predstavlja suvremena svjetska književnoznanstvena i književnoteorijska kretanja (Nova čitanja. Poststrukturalistička čitanka, 2003; Novi istoricizam i kulturni materijalizam, 2003; Teorija književnosti, 2005; Suvremena tumačenja književnosti, s grupom autora, 2007), bavi se teorijom drame i teatrologijom (Teorija drame kroz stoljeća, I–III, 1977–90; Poezija i pozorište, 1978), romanopisac je (Sarajevski tabloid, 2001; Knjiga o Tari, 2004) i prevoditelj. Bio je predsjednik PEN-centra BiH, a od 2002. redoviti je član ANUBiH-a.