Joža Skok (Josip), hrvatski književni povjesničar, kritičar i esejist (Petrijanec kraj Varaždina, 14. II. 1931 – Zagreb, 8. IX. 2017). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1956. diplomirao je jugoslavistiku te doktorirao 1982. radom o kajkavskom pjesništvu. Službovao je kao profesor hrvatskoga jezika u školama u Ivancu i Čakovcu, bio direktor knjižnice u Čakovcu te predavač na pedagoškim akademijama u Čakovcu i Zagrebu, a od 1978. do umirovljenja 1997. predavao je noviju književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Književne je kritike počeo objavljivati 1950-ih godina, nastavivši do kraja života pisati studije i eseje o piscima starijih razdoblja (o Augustu Šenoi, Anti Kovačiću, Ivani Brlić-Mažuranić i dr.), a posebice o kajkavskim piscima (o Gustavu Krklecu, Franu Galoviću, Dragutinu Domjaniću, o Krležinim Baladama i dr.). Uređivao je časopise Umjetnost i dijete, Radost, Kaj i Kolo. Bavio se novim vrednovanjem kajkavskoga konteksta hrvatske književnosti (Kajkavski kontekst hrvatske književnosti, 1985; Moderno hrvatsko kajkavsko pjesništvo, 1985; Ignis verbi kajkavicae, 2007; Književni ogledi i pogledi, 2007) te varaždinskim književnim korpusom (Garestinski panopticum, 2007; Garestinski hortus verbi, 2010; Garestinski gartlic rieči, 2014). Priredio je više antologija kajkavske književnosti (Horvacka zemlica, 1971; Ogenj reči, 1986; Ogerliči reči, 1990; Rieči sa zviranjka, 1999; Ruožnik rieči, 1999). Bio je jedan od vodećih poznavatelja hrvatske književnosti za djecu: suautor mnogobrojnih udžbenika, sastavljač zbornika školskih recitacija i dramskih tekstova (Žubor riječi, 1992; Razigrane riječi, 1994) te priređivač antologija dječje književnosti (Sunčeva livada djetinjstva, 1979; Od riječi do igre, 1985; Lijet Ikara, 1987; Začarani pijetao, 1990; Harlekin i Krasuljica, 1990; Obasjani svjetionik, 1990; Čudesan grad, 1991; Prozori djetinjstva, I–II, 1991).