diplomatika (francuski), pomoćna povijesna znanost koja proučava isprave (diplome) i srodne vrste dokumenata s pravnog i povijesnog motrišta, istražujući njihovu autentičnost i utvrđujući njihovu uporabnu vrijednost kao povijesnog vrela. Iako počeci diplomatike zadiru još u antičko i ranosrednjovjekovno doba (u svezi s pojavama falsificiranja dokumenata), kao povijesna znanost utvrđuje se i razvija tek u drugoj polovici XVII. stoljeća. Ključno djelo za razvoj diplomatike jest De re diplomatica libri sex francuskog povjesničara → Jeana Mabillona (1681) u kojem se podrobno raščlanjuju temeljne sastavnice dokumenata (materijal, pismo, sastav, pečati, monogrami, potpisi, datacija i dr.). Djelo je tijekom idućih stoljeća postalo uzor za razvoj diplomatike i paleografije kao pomoćnih povijesnih znanosti. – U Hrvatskoj se začetnicima diplomatike smatraju → Ivan Lucić Lucius (De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, 1666) te poglavito Anselmo Banduri, Josip Mikoczy i više autora (Filippo Riceputi, Daniele Farlati, G. G. Coletti) crkvenopovijesna djela Illyricum sacrum (1751–1819). Autori prvih modernih hrvatskih diplomatara jesu Ivan Kukuljević Sakcinski, Franjo Rački i Tadija Smičiklas; potonji pokreće i izdaje najveći hrvatski diplomatar Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Među ostalim hrvatskim povjesničarima zaslužnim za razvoj diplomatike izdvajaju se Vjekoslav Klaić, Ferdo Šišić, Miho Barada, Zlatko Tanodi, Radoslav Lopašić, Emilij Laszowsky, Stjepan Antoljak, Nada Klaić, Jakov Stipišić i dr.