Samardžija, Marko

Samardžija, Marko, hrvatski jezikoslovac (Vođinci kraj Vinkovaca, 2. IX. 1947 – Zaprešić, 19. II. 2019). Diplomirao je jugoslavistiku 1971. i filozofiju 1973., magistrirao (1977) doktorirao (1986) te predavao (1973–2016) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je predstojnik Katedre za hrvatski standardni jezik (1992–2006), pročelnik Odsjeka za kroatistiku (1996–98) te ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (2000–02). Gostovao je na inozemnim sveučilištima kao lektor, predavač, docent i profesor. Sudjelovao je na brojnim slavističkim kongresima. Bio je redoviti član HAZU od 2018. Od 1971. surađivao je u znanstvenim i stručnim časopisima. Područja njegova znanstvenoga interesa bili su povijest hrvatskoga standardnog jezika, povijest pravopisa, jezična politika, standardologija, normativistika, sociolingvistika, sintaksa i leksikologija. Važnija su mu djela: Ljudevit Jonke (1990), Filološki portreti (1993), Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1993), Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika (1997), Hrvatski kao povijesni jezik (2006), Devet iločkih priopćenja i jedno warszawsko (2010), Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.–1941.) (2012) i Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik (2015). Uredio  je i/ili priredio izdanja: Jezični purizam u NDH (1993), Izbor iz djela Pavla Rittera Vitezovića (1999), Izbor iz djela Matije Antuna Relkovića (1999), Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika (1999), Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (2008), Donjosutlanski kajkavski ikavci (2008), Ivan Broz: Hrvatski pravopis ‒ po određenju kr. zem. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu (2014), Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967.–2017. (2017).

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: