fuga (latinski: bijeg), instrumentalna, vokalna ili vokalno-instrumentalna jednostavačna skladba oblikovana tehnikom imitacije i kontrapunkta. Gradi se provođenjem teme (tema) kroz određen broj samostalnih dionica ili glasova (2–8, najčešće 3–4). Jednostavni tip fuge obično ima 3 dijela – ekspoziciju (prva provedba), razvojni (druga provedba) i neobvezni završni (treća provedba) dio, povezana međustavcima (epizodama). Ekspozicija počinje iznošenjem teme/subjekta, bitnim sastavnim dijelom fuge, duljine 2–4 i više taktova, pogodne za sve vrste imitacije (teoretičar G. B. Martini /XVIII. stoljeće/ razlikovao je 3 tipa tema: attacco – kratak, jezgrovit motiv, soggetto – pravu temu većinom s nekim značajnim intervalom, andamento – melodijski i ritmički zaokružena cjelina često s dvjema frazama). Fuga je središnji instrumentalni oblik epohe glazbenoga → baroka (koji se katkad naziva i epohom fuge). Naziv se javlja u XIV. stoljeću kao oznaka za primjenu kanonske imitacije u cacciama, pri čem se činilo da glasovi bježe (talijanski: fugare bježati) jedan pred drugim, do XVI. stoljeća naziv se upotrebljavao za više kanonski oblikovanih vrsta (ricercari, canzone, fantazije), mnogo je skladatelja pridonijelo njezinu oblikovanju (Buxtehude, Pachelbel), a posve ju je izgradio J. S. Bach u svojim djelima, osobito u Umjetnosti fuge. Fuga može biti samostalna skladba, no često je dio stavka u velikim vokalno-instrumentalnim (kantata, oratorij, pasija, misa) ili cikličkim instrumentalnim djelima (sonate, simfonije). Uz Bacha i Händela, znamenite su fuge skladali Mozart, Beethoven, Mendelssohn, Brahms, Franck, Reger, Liszt, Hindemit i Šostakovič.