elegija (grčki) 1. Naziv za pjesničku vrstu nastao prema riječi nepoznatog podrijetla za koju se pretpostavlja da je označavala frulu. U starogrčkoj poeziji elegija je pojam koji se odnosi na svaku pjesmu spjevanu u elegijskim distisima (jedan heksametar i jedan pentametar). U starogrčkoj poeziji javlja se već od VII. st. pr. Kr. s vrlo različitim sadržajima: od pjesama pjevanih uz vino i frulu do stihova na političke, filozofske, povijesne, domoljubne i ljubavne teme (Arhiloh, Anakreont, Solon, Ksenofan, Fokilid, Teognid, Mimnermo, Kalimah, Kalinos, Tirtej). U latinskom pjesništvu, posebice Tibulovu, Katulovu, Propercijevu i Ovidijevu (Ex ponto; Tristia), učestalo se javljaju sadržaji koji će odrediti kasniju upotrebu pojma: prevladavaju opisi turobnih stanja, boli i rezignacije, žal za izgubljenim i prošlim te melankolični ugođaj. Pojavljuje se i u srednjem vijeku (latinske tužaljke, anglosaska elegija), dok je od humanizma nadalje jedna od popularnijih književnih vrsta među europskim pjesnicima. Među ostalima, u francuskoj književnosti poznate elegije pisali su Ronsard, Lafontaine, Lamartine i Verlaine, u njemačkoj Klopstock, Goethe, Schiller, Hölderlin, Werfel i Rilke, u engleskoj i američkoj Young, Gray, Shelley, Tennyson, Arnold i Poe, u talijanskoj Ariosto, Carducci, Pascoli i D’Annunzio, a u hrvatskoj književnosti Česmički, Bunić, Vitezović, Ciraki, Kranjčević i Nazor. 2. Lirsko-melankolična skladba, isprva uglavnom kao vokalna, a od XX. st. i kao instrumentalna.