polarnost filoz Pojam nastao u XVIII. st. kojim se objašnjavao magnetizam. U romantičkoj filozofiji prirode p. se smatrala “općim svjetskim zakonom” (Schelling). Označivala je potom odnos suprotnosti u kojem oba relata čine krajnost drugoga, premda svaki od njih postoji isključivo u odnosu prema drugome. Načelo polarnosti prisutno je već u kin. principu jin i jang, u Heraklitovoj kozmičkoj harmoniji među suprotnostima, u aristotelovsko-tomističkom načelu materije i forme, mogućnosti i čina u konačnom biću, u apolinijskom i dionizijskom kod Nietzschea. U njem. idealizmu p. je shvaćena kao pojavni oblik dijalektičke suprotnosti; u XX. st. u filozofiji dijaloga (ja–ti, osoba–zajednica), kod Jaspersa (konačnost i širina kao polovi samosvijesti) i dr.