grčka umjetnost

grčka umjetnost, Partenon
grčka umjetnost, metopa s Partenona, ←V. st., London, British Museum
grčka umjetnost, grčka vaza, Vis, Arheološka zbirka
grčka umjetnost, nosač teleta, ←VI. st.; 6. vozač kola, ←V. st., Delfi, Muzej
grčka umjetnost, dipilonska vaza, ←VIII. st., Atena, Nacionalni muzej
grčka umjetnost, vozač kola, ←V. st., Delfi, Muzej
grčka umjetnost Poslije propasti brončanodobnih kultura (kikladske i kretsko-mikenske u ←III. i ←II. tisućljeću) dolaskom Dorana na središnje područje Balk. poluotoka, otoke Jonskoga i Egejskoga mora i duž obala Male Azije (tijekom ←X. i ←IX. st.) razvila se helenska umjetnost. Kolonizacijom od ←VIII. st. grč. se umjetnost proširila na gotovo čitav obalni pojas Sredozemlja i neka područja Crnoga mora.
Najstarije razdoblje grč. umjetnosti je geometrijski stil (←1100–←750), slijede orijentalizirajući stil (←750–←610), arhajski stil (←610–←480), strogi ili pretklasični stil (←480–←450), potom klasično razdoblje, koje je vrhunac grč. umjetnosti (←450– ←323), i helenizam (←323–←31), čiji snažni tragovi postoje i u IV. st.
Prvo razvojno razdoblje poznato je po oslikanoj lončariji i kipovima malih dimenzija. Isprva su lončarski predmeti bili ukrašavani apstraktnim šarama, potom se unutar geometrijskih okvira pojavio ljudski i životinjski lik (dipilonska keramika). Od poč. ←VI. st. u Grčkoj su postojala brojna lončarska središta, u kojima je isprva na figuralnim prizorima iz mitologije i legendi prevladavao tzv. crnofiguralni stil (crni likovi na crvenoj pozadini → Françoisova vaza), a potom crvenofiguralni stil; pojava majstora keramičara i slikara (Eufronije, Duras i dr.).
Grč. graditeljstvo dosegnulo je visoke domete os. u izgradnji hramova; gotovo istodobno bila su ostvarena tri stila: → dorski (Zeusov hram u Olimpiji, Posejdonov hram u Pestumu), → jonski (Artemizij u Efezu, Erehtejon na atenskoj Akropoli i → korintski (Olimpijejon i Lizikratov spomenik u Ateni). Hramovi su bili pravokutna tlocrta s predvorjem, imali su ispred, iza i uokolo stupove. Kuće za stanovanje bile su vrlo jednostavne; prostorije raznih namjena bile su okrenute prema zatvorenome unutar. dvorištu – auli. Osnovni građev. materijal bio je kamen, koji se slagao bez vezivnih sredstava i spajao metalnim sponama. Kiparstvo je bilo sadržajno vezano uz mitologiju, ples, kazalište, a uvijek je prevladavao čovječji lik. Isprva je bilo vezano uz graditeljstvo, a od arhajskoga stila kipovi gologa muškarca, tzv. kuros (“Nosač teleta”) i odjevene žene tzv. kore (“Kore” s otoka Hiosa) postali su slobodno stojeći kip. Na prvim je hramovima reljefna plastika bila sputana geometrijskim oblikom (metopa, zabat), poslije se sve više oslobađala (friz uokolo hrama), ali nikad ne prelazi arhit. okvir. Od prve pol. V. st. u pretklasičnom razdoblju nestaje arhajske tradicije; oblikovanje ljudskoga lika postalo je mekanije (“Vozač bojnih kola”; “Zeus”). Potpun prekid s arhajskom ukočenošću i frontalnošću napravio je → Miron oblikujući kipove u pokretu (“Bacač koplja”; “Atena i Marsija”). Klas. grč. kiparstvo predstavljaju → Fidija (figuralna dekoracija friza, metopa i zabata na Partenonu te “Atena Partenos” i “Zeus” u hrizelefantinskoj tehnici). Uz Fidiju najznačajniji kipari bili su → Poliklet, tvorac kanona idealnih proporcija ljudskoga tijela (“Dorifor”), Krezil koji je i portretist (“Portret Perikla”), → Lizip (“Apoksiomen”), Skopas (“Afrodita”) i Praksitel (“Afrodita Knidska”; “Hermes iz Olimpije”).
Najznamenitiji graditeljski sklop klas. razdoblja izgrađen je na atenskoj akropoli (Partenon prema projektima → Iktina i → Kalikrata, propileje je izgradio Mnesiklo, a tu se nalazi i mali jonski hram božice Nike i Erehtejon s čuvenim → karijatidama. Iz toga su razdoblja u Ateni Tezeion i Odeon, hramovi u Eleuzini, Segesti (na Siciliji), mnoga kazališta, palestre, stoe i dr. Graditelj → Hipodam iz Mileta u gradnji gradova provodio je sustav pravokutne mreže ulica (Rod, Milet).
U Grčkoj i izvan njezinih granica u doba mak.-grč., a poslije i rim. prodiranja na Istok (od ←III. st. do kraja ←I. st.), razvio se helenizam. Helenistička umjetnost izrazito je dvoranskoga karaktera proizišla iz spoja grč. umjetnosti s mjesnom tradicijskom umjetnosti (azijskom, židovskom i egipatskom), a poslije se kroz rim. umjetnost proširila na Zapad i trajala je do u IV. st. javljajući se u ranokršć. umjetnosti. Žarišta helenističke umjetnosti i kulture bili su Aleksandrija, Pergam, Antiohija. Gradovi su se gradili prema urbanističkim načelima; podizale su se reprezentativne građevine u kojima su prevladavali jonski i korintski stil. U kiparstvu je bio zastupljen realistički i naturalistički smjer. Reprezentativne figuralne kompozicije ugl. mitološke tematike izvedene su u fresko tehnici, a portreti u enkaustici; primjenjivala se i bogata dekoracija u mozaiku, štuku i oplati. Predmeti umj. obrta (os. nakit, predmeti od plemenitih kovina i staklo) bili su izrazito luksusnog obilježja.
Grčka je poč. ←II. st. došla pod vlast Rimljana, potom je pod imenom Ahaja postala provincijom Rim. Carstva, a potkraj IV. st. bila je u sklopu Istočnorim. odn. Biz. Carstva. G. u. snažno je utjecala na razvoj rim. i biz. umjetnosti, a preko njih i na kršć. umjetnost Zapada koja je u renesansi, a poslije i klasicizmu, doživjela svoju obnovu. Velik broj grč. umj. djela (kipovi, freske, mozaici, nakit) sačuvao se do danas u rim. kopijama.
U ranome razdoblju biz. umjetnosti (IV–VI. st.) podizale su se longitudinalne bazilike bogato dekorirane mozaikom (Atena, Solun). Poslije se javljaju bazilike s kupolom (Sv. Sofija u Solunu, VI. st.) koje su se s vremenom razvile u crkve s tlocrtom na grč. križ i s kupolom, a tijekom XI. i XII. st. postale opći tip crkve u Grčkoj (Sv. Pantelejmon u Solunu, sred. XII. st.). Neke su crkve imale i oktogonalni tlocrt s velikom kupolom koja se uzdizala na ugaonim trompama (crkva u Dafni, XI. st.; Sv. Teodor u Mistri, XV. st.), a druge tlocrt u obliku trolista (Atos, Meteora). U starokršć. bazilikama prevladavao je mozaik koji se stilski nastavlja na helenističku tradiciju (S. Paraskeva, u Solunu, IV–V. st.). U VI. st. razvio se biz. stil (ulomci mozaika u Sv. Sofiji i Sv. Dimitru u Solunu, VI–X. st., a najviše ih je sačuvano iz XI. st. u manastirima Dafni, Nea Moni i Fokidi). Fresko slikarstvo cvalo je u razdoblju XIV–XVI. st., stilski vezano za dvije slikarske škole: kretsku, konzervativniju, vezanu za orijentalne utjecaje (Mistra), i makedonsku, slobodniju, koja se nije strogo držala tradicije (Atos, Hilandar). Kiparstvo je ugl. dekorativno (biljni i životinjski motivi), rijetka je reljefna ili puna plastika s figuralnim prikazima. Nakon osman. razdoblja grade se crkve (manjih razmjera i skromnijih dekoracija) u duhu biz. tradicije s primjesama islam. graditeljstva, dok se na jonskim otocima osjeća jak mlet. utjecaj. U XVII. i XVIII. st., nakon višestoljetne stagnacije, ponovno je cvalo slikanje ikona; neki su ikonopisci nastavili slikati u duhu biz. tradicije, dok su se drugi priklonili zapadnoeur. lik. strujanjima (os. baroku). Kasnorenesansni slikar, koji je veći dio života proveo u Španjolskoj, Dominikos Theotokopulos, zvan El Greco (o. 1541–1614), isprva je na Kreti radio ikone u duhu biz. slikarske tradicije.
U prvoj pol. XIX. st. tzv. novogrč. umjetnost bila je pod utjecajem zapadnoeur. umjetnosti. U graditeljstvu je isprva prevladavao neoklasicizam (zgrade Sveučilišta u Ateni), potom historicizam (os. neogotika i neobizantski stil). Utemeljenjem politehn. škole u Grčkoj je od 1887. djelovao veći broj domaćih graditelja koji su u svjetovnom graditeljstvu rabili ant. i renesansne, a u crkvenome biz. elemente. Od sred. XX. st. grč. su arhitekti gradili u duhu moderne eur. arhitekture, a najznačajniji su: Dimitris P. Pikionis (1887–1968), Aris Konstantinidis (1913–93), Aleksandros N. Tombazis (1939). God. 1836. u Ateni je osnovana Umj. akademija, na kojoj je isprva prevladavao akademizam münchenskih studenata Nikiforosa Lytrasa (1832–1904) i Nikolausa Gyzisa (1842–1901), potom plenerizam Konstantinosa Volonakisa (1837– 1907), a od druge pol. XIX. st. svi suvr. eur. smjerovi. Mnogi grč. lik. umjetnici afirmirali su se u svj. umj. središtima, istaknuto mjesto zauzimaju Takis (1925), Kostas Coklis (1930) i Konstantin Ksenakis (1931) u Francuskoj, a Vardea Mavromichali Chryssa (1933) i Lukas Samaras (1936) u Americi.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: