glazba

glazba, umjetnost koja se izražava zvukom; umjetnost, znanje ili vještina kombiniranja zvukova unutar nekoga zvukovnog sustava; sam proizvod skladanja zvukova: skladba, kompozicija, pjesma. Sinonim muzika rabi se u većini jezika, u hrvatski riječ g. uvedena je u XIX. st. Brojne su i različite definicije glazbe, ovisno o isticanju njezina društv. značenja (npr. odgojnog, Platon), pojedinačnog doživljaja (sposobnost razlikovanja tonova, Ptolemej), o osjećajnosti (izražavanje osjećaja tonovima), unutar. strukturi (priroda zvukovnog ustroja, Kleonik), s obzirom na sposobnost tonskog izražavanja, ispravnog pjevanja, muziciranja (renesansa), uz razne filozof. definicije njezina značenja, do suvr. estetika i glazb. teorija (muzikologija). Razvitak glazbe veže se uz same početke ljudskog izražavanja, osobito u vezi s kultovima, najčešće zajedno s plesom; u antici već je vezana uz poeziju; tada nastaju i prvi sustavi notnoga pisma kao i teoretske rasprave o glazbi. Gl. elementi glazbe, uz zvuk, jesu ritam, vremenski organiziran tonski izričaj, melodija, slijed linearnog rasporeda tonova, harmonija, slijed vertikalnog rasporeda skupova tonova; također, razlikuje se boja, ovisno o sredstvima izražavanja, glasom, instrumentima, polifonija ili višezvučje, tj. suzvučje više melodija, oblik, cjelina unutar koje se razlaže tonska građa. Mnogobrojne su i klasifikacije glazbe: vokalna ili instrumentalna, unutar toga jednoglasna ili višeglasna; može biti solistička, zborna, komorna, orkestralna; prema vrstama može biti simfonijska, operna, prema namjeni crkvena, svjetovna, koja opet može biti umjetnička, narodna (pučka), zabavna. Ovisno o položaju spram neke druge umjetnosti, vrijednosti, događaja, izvođača, može biti plesna, filmska, revijalna, svečana, rodoljubna, vojnička itd. Povijest glazbe obično uzima u obzir tzv. ozbiljnu glazbu. Počeci se vežu uz liturgiju, crkv. pjevanje, koje se razvija prema višeglasju, i koje od sr. vijeka do renesanse poprima sve složenije oblike, te se zatim uz duhovno pjevanje javlja i svjetovno, a uz dvorove i glazb. kapele. Najveći su predstavnici vokalne polifonije u XVI. st. Palestrina i Orlando di Lasso. Hrv. autori toga razdoblja djeluju mahom u Mlecima i drugdje (Skjavetić, Antico, Petrić). Koncem XVI. st. javlja se i prva opera (J. Peri, Dafne, 1598), a s glazb. barokom javlja se i većina klas. glazb. formi, uz osamostaljivanje i same instrum. glazbe; uz orgulje i čembalo, gudački instrumenti (znameniti graditelji: Amati, Stradivari, Guarneri). Uz mnogobrojne, ponajviše tal. i franc. skladatelje, glazb. vrhunce toga razdoblja postižu G. F. Hendel i J. S. Bach; u Hrvatskoj se također javljaju glazb. krugovi, osobito u Dubrovniku (Sorkočević). U klasicizmu su najveća dostignuća Haydna, Mozarta, Beethovena, od kada se do naših dana prenose u punom glazb. sjaju opera, simfonija, koncert, gudački kvarteti, klavirski koncerti i dr. Beethoven otvara i novo razdoblje – romantizam, u kojem se obnavlja i veza s pučkom glazbom. Veliki predstavnici toga razdoblja jesu Schubert, Schumann, Chopin, Mendelsohn – s naglaskom na manja glazb. djela i solo-pjesme, Berlioz s kolorističkom instrumentalizacijom; opera se osobito razvija u Italiji (Rossini, Donizetti, poslije Verdi), ali i u Njemačkoj (Weber, Wagner). U eur. krug u XIX. st. snažno se unose i prinosi drugih tradicija, os. ruske (Glinka, Musorgski, Borodin, Rimski-Korsakov, Čajkovski). Osnivaju se i glazb. škole, u Hrvatskoj HGZ (1827), a sredinom st. djeluju Lisinski (prva hrv. opera Ljubav i zloba, 1846), Zajc i dr. Opći umj. pokreti izražavaju se i u glazbi – impresionizam (Debussy, Frank), verizam (Puccini), ekspresionizam, otkada se mijenja i sam odnos prema melodiji, s pojavom atonalnosti, dodekafonije, novih istraživanja u oslobađanju glazb. izraza koja reprezentiraju imena kao što su Schönberg, Stravinski, Bártok, Hindemit i dr. Od kasne romantike prema modernizmu u Hrvatskoj se osobito ističu B. Bersa, J. Hatze, Dora Pejačević; prema novofolklorizmu I. Matetić Ronjgov, J. Gotovac, a eur. tendencije prate J. Štolcer Slavenski, I. Parać, od moderne tonalitetnosti (B. Papandopulo, S. Šulek) do avangarde (M. Kelemen, I. Malec) i postmodernizma (S. Foretić, F. Parać i dr.). Od druge pol. XX. st. javljaju se brojne i veoma raznorodne estetike kao i u drugim umjetnostima koje preoblikuju i sam odnos između glazb. djela, glazbenika i publike s konkretnom, elektroničnom glazbom, postmodernističkim i drugim tendencijama. Značajno mjesto unutar tih preispitivanja ima i Zagrebački bijenale.