historicizam, Parlament u Londonu
historicizam, Sacré Coeur u Parizu
historicizam (historizam, historijski ili pov. stilovi) 1. lik Pojava u eur. umjetnosti XIX. st. nastala romantičarskim buđenjem zanimanja za prošlost i intenzivne brige za čuvanje spomenika kulture, a time i velikih restauratorskih zahvata (Viollet-Le-Duc u Francuskoj). H. se povodi za umj. oblicima minulih stilova i to poglavito u arhitekturi i primijenjenoj umjetnosti. Obično se označuju predmetkom neo- (neoromanika, neogotika, neorenesansa, neobarok i neorokoko). Naglim razvojem gradova podižu se sakralni i upravni objekti, kolodvori, muzeji, kazališta, operne kuće, bolnice, stamb. i poslovne zgrade, vile i dr. (karakteristični primjeri: roman.-biz. crkva Sacré Coeur u Parizu; neogotički Parlament u Londonu; prvostolnice u Kölnu, Zagrebu i drugdje). U to doba većina eur. gradova dobiva karakterističan urbanistički i arhit. izgled (veliki bulevari u Parizu, Ring u Beču, Donji grad u Zagrebu). Imitacije pov. stilova javljaju se i u umj. obrtu, napose u pokućstvu, nakitu, priboru za jelo i sl. (neobarokne sjedeće garniture; renesansni nakit), djelomično i u crkv. skulpturi (neogotički oltar). Poslije se h. izrodio u eklektičnu mješavinu raznih neostilova. Ugl. nestaje na prijelazu XIX. u XX. st. pojavom secesije, s kojom se katkada i miješa. 2. filoz Pojam koji se također rabi za → historizam, ali pogotovo za njegovu kritiku, pa označava prenaglašeno shvaćanje uloge povijesti u razvitku društva i povijesnosti kao biti čovjeka. K. R. Popper u Bijedi historicizma njime označuje skup holističkih i utopijskih teorija koje u praksi uvode u totalitarizam.