Europa, od tradicionalno izdvojenih sedam kontinenata – šesti po veličini kontinent na Zemlji (veći jedino od Australije). Zauzima oko 10,5 mil. km 2 , ili oko 1/15 zemaljskoga kopna, ali je s oko 1/9 svj. stanovništva treći kontinent po broju stanovnika. E. i Azija čine prirodnu kopnenu cjelinu Euroaziju, ali se E. zbog svojih posebnosti tradicionalno izdvaja, danas konvencionalno uzduž gorja i rijeke Urala (katkad rijeke Embe) do Kaspijskog jezera, te preko Kumsko-manyčke udoline (katkad uzduž Kavkaza) do Crnoga mora. Eur. kopno ima oblik velikog poluotoka, omeđenog Sjev. ledenim morem na S, Atlantskim oceanom na Z te Sredozemnim morem i Kaspijskim jezerom na J. Afr. kopnu najviše se približava na oko 13 km u Gibraltarskim vratima. Najsjevernija kopnena točka rt Kinnarodden (71° 07′ s.g.š.) na poluotoku Nordkinnu u Norveškoj, a najjužnija rt Tarifa (36° 0′ s.g.š.) u Španjolskoj. Najzapadnija kopnena točka jest rt Roca (9° 29′ z.g.d.) u Portugalu, a najistočnija je određena pružanjem Urala (do na o. 66° i.g.d.). Udaljenost od Krete do S Skandinavskog poluotoka iznosi oko 4000 km, a od Lisabona do Perma na Uralu oko 5100 km. Europa je najrazvedeniji kontinent, duljina obale iznosi oko 41 000 km, a ubroje li se pripadni otoci, o. 61 000 km. Srednja udaljenost do mora je 360 km. Vrlo razvedena obala ima niz poluotoka (Kola, Skandinavski, Pirenejski, Apeninski i drugi manji), otoka i otočja od kojih su veći Nova(ja) zemlja, Svalbard i Zemlja Franje Josipa na sjeveru, Island, Ferojski otoci, Irska i Velika Britanija u Atlantiku, te Korzika, Sardinija, Sicilija i Kreta u Sredozemnome moru. Europi od udaljenijih otoka pripadaju Azori i Jan Mayen u Atlantiku. Poluotoci i otoci zauzimaju o. 1/3 površine kontinenta. Podrijetlo naziva E. nije rasvijetljeno, no moguće je da potječe od stare asirske riječi ereb , što znači zapad, zalaz ili zapadna zemlja (Asirci su tako zvali krajeve zapadnije od njihove zemlje), a tu su riječ Grci preuzeli posredstvom Feničana.
Građa i reljef
Lago di Misurina
vodopad u Norveškoj
masiv Mont Blanc, Savojske Alpe, Francuska
Najstariju jezgru eur. kontinenta čine prekambrijske magmatske i metamorfne stijene izložene na površini Baltičkog štita, na J Norveške, u Švedskoj i Finskoj i na krajnjem SZ Rusije. Takve su stijene i ispod mlađega sedimentnog pokrivača od paleozojske do kvartarne starosti na Ruskoj ploči koja zauzima eur. dio Rusije, pribaltičke države, Bjelorusiju, SI Poljske, najveći dio Ukrajine i Prikaspijsku zavalu. Ruska ploča nije nabirana od prekambrija, pa je ugl. ravna, osim nekoliko plitkih zavala te razmjerno niskih uzvisina kojima se pružaju razvodnice u Rusiji. U starijem paleozoiku (silur i devon) nabrala se kaledonska Europa. Sniženi i zaobljeni ostaci Kaledonskoga gorja pružaju se od Irske preko Velike Britanije duž Norveške do Nove zemlje, Svalbarda i Zemlje Franje Josipa. U mlađem paleozoiku konsolidirani su najveći dijelovi zap. Europe te sjev. dio središnje Europe, to jest hercinska Europa. Hercinsko gorje nabrano je u dva luka: Armorički luk pruža se od franc. Središnjeg masiva preko Bretagne, Cornwallskoga gorja preko juž. Walesa do juž. Irske, a Variscički luk od franc. Središnjeg masiva preko gorja ist. Francuske, središnje Njemačke i Sudeta. Hercinsko gorje poslije je razlomljeno i vanj. silama sniženo i najvećim dijelom poravnano, tako da su od Armoričkog luka ostali neznatni tragovi u reljefu, a od Variscičkog nekoliko masiva. Otvaranje Atlantskog oceana za mezozoika dovodi do raspada → Laurazije , tj. odvajanja sjevernoamer. prakontinenta (Laurentia) od Euroazije, te se kaledonski i hercinski niz Appalachian odvojio od istovrsnih gorja Europe. U starijem paleozoiku, u karbonu, na istoku Europe nabrao se Ural, poslije snižavan, no oživljen pokretima u tercijaru. U mezozoiku započinje novi veliki orogenetski ciklus kojim se stvara Alpska Europa, odn. nabiru se Betijski Kordiljeri, Pireneji, Apenini, Alpe, Karpatsko-balkanski luk, Dinaridi i Kavkaz građeni pretežno od mezozojskih i kenozojskih stijena nastalih u nekadašnjemu oceanu Tetisu. Kretanjem afr. litosferne ploče prema sjeveroistoku i sjeveru, tj. Euroaziji, ocean Tetis se zatvara, od I k Z, postaje današnje Sredozemno more, a na J Europe izdižu se spomenuti planinski lanci. Između njih nastaju Padska, Panonska, Vlaška i druge nizine. Alpska orogeneza oživjela je dijelove kaledonske i hercinske Europe u niska gorja i sredogorja. Pomlađivanje je tijekom tercijara praćeno i vulkanskom aktivnošću (franc. Središnji masiv). U pleistocenu je velik dio Europe bio zaleđen – središte ledena pokrova bilo je između Švedske i Finske, a dopirao je do britanskih otoka na Z, do podnožja Njemačkog sredogorja na J, a na JI do 48° s.g.š. u području Dnipra i Dona. Tragovi pleistocenske oledbe izraženi su u fjordovskim obalama, morenama i pradolinama na rubu pokrova te jezerskim ulekninama zaostalima nakon povlačenja leda. S ruba ledena pokrova vjetrovi su raznosili prašinu koja se kao prapor (les) nataložila osobito u Ukrajini i Panonskoj nizini. Kada je prije otprilike 10 000 godina led okopnio, morska razina uzdigla se za o. 100 m, potopile su se niže položene ravnice i oblikovana je današnja obala Europe (npr. Britansko otočje odvojilo se od eur. kopna).
Klima
Europa ima od svih kontinenata najpovoljnije podneblje. U Europi nema negostoljubivih pustinja kao ni teško podnošljivih trop. prašuma. Iznimno povoljna klima rezultat je njezina smještaja najvećim dijelom u sjev. umjerenom pojasu i otvorenosti blagotvornom utjecaju toplog Atlantika s kojeg z vjetrovi lako prenose vlagu u unutrašnjost. Za klimu Europe povoljno je neometano pritjecanje zraka s Atlantika, s obzirom na to da cijelu godinu pred zap. obalama teku ogranci tople Sjevernoatlantske morske struje. Povoljnoj klimi pridonosi razvedenost i razmjerna blizina mora svim dijelovima Europe. Mora uz eur. priobalja općenito ublažuju zime i osvježavaju ljeta. Za Europu je također klimatski povoljan malen udio kopna u visokim geogr. širinama, što onemogućuje pretjerano zimsko ohlađivanje zraka. Samo najviši planinski dijelovi Skandinavije i Islanda te arktički otoci imaju klimu tundre ili vječnog mraza. Prostran dio Europe, tj. zap., središnja i jugoist. Europa, imaju umjereno toplu vlažnu klimu. Srednja temp. najhladnijeg mjeseca rijetko je ispod ništice, a nikad niža od -3 °C. Ljeta su najtoplija na I ( z obala Crnog mora, Bugarska, donje Podunavlje u Rumunjskoj), gdje je sred. srpanjska temp. 22 °C ili više. Prema Z (sjev. Jadran, Padska nizina, ji dio Panonske zavale) sr. srpanjska temp. opada (klima bukve), a najniža je u nizinskoj zap. Europi, uz ljeti osvježavajući Atlantik. Najhladnije područje s tom klimom nalazi se na norveškoj obali i jugu Islanda. U pravilu količina oborina opada idući od Atlantika prema unutrašnjosti (London 638 mm/god., Varšava 554 mm/god., Astrahan 161 mm/god.). Ist. Europa i veći dio Skandinavije te ostali eur. planinski predjeli imaju vlažnu borealnu klimu, u kojoj su južniji krajevi znatno topliji od sjevernijih. Najjužniji dio Ukrajine, pojas sz i s od Kaspijskog jezera, najjugoistočniji dio Španjolske i dio doline Ebra imaju stepsku klimu, kojoj je gl. obilježje nedostatak padalina. Veći dio Pirenejskog i Apeninskog poluotoka, veći dio Grčke i općenito obalni pojas uz Sredozemlje omeđen gorskim okvirom imaju sredozemnu klimu s blagim kišovitim zimama i suhim i toplim ili vrućim ljetom. Najtopliji dijelovi tog područja imaju srpanjsku temperaturu 22 °C ili višu (klima masline). Znatno je hladniji i vlažniji sz dio Pirenejskog poluotoka.
Vode na kopnu
klifovi u Moheru, Irska
Mljet
rijeka Rajna u Kölnu
polderi, Nizozemska
Na razmjerno malom i razvedenom eur. kopnu nema toliko dugih rijeka kao na drugim kontinentima. Najdulje rijeke, s najvećim porječjima su u ist. Europi, gdje se eur. trup širi i gdje, osim toga, prevladavaju nizine. Općenito je mreža tekućica u Europi gusta i dobro razvijena. Gotovo nema područja bez otjecanja, a od većih sljevova jedino je slijev Kaspijskog jezera zatvoren, dok je ostala Europa otvorena morskim obalama i odatle razmjerno lako pristupačna. Gl. kontinentska razvodnica pruža se od Gibraltara prema Pirenejima, zatim u sjeveroist. smjeru do sr. dijela Urala. Razvodnice su pretežno niske, što je omogućilo uspješno povezivanje riječnih sustava kanalima. Gl. sljevovi u Europi su slijev Atlantskog oceana sa Sjev. morem (oko 1,77 mil. km 2 ), Baltičkog mora (1,70 mil. km 2 ), Sjev. ledenog mora (1,27 mil. km 2 ), Sredozemnog mora s Crnim morem (2,98 mil. km 2 ) te slijev Kaspijskog jezera (1,53 mil. km 2 ). Ističu se dvije velike rijeke: u ist. polovici → Volga i u zap. polovici → Dunav . Na većem dijelu kontinenta vodostaj je u dobroj mjeri ovisan o kopnjenju snijega. Rijeke zap. Europe imaju visok vodostaj zimi, srednjoeuropske u proljeće, kada se otapa snijeg, a u ist. Europi, zbog kasnijega kopnjenja snijega, u kasno proljeće. Na S su rijeke zaleđene pola godine. U sredozemnom slijevu rijeke imaju visok vodostaj zimi, kada je više oborina, a nizak ljeti, kad neke presuše. Uz Kaspijsko jezero, prostranija jezera nalaze se na S Europe (Ladoga, Onega, Vänern).
Biljni i životinjski svijet
lisica
vuk
lane
dupini u igri
Otvorenost Europe u smjeru I–Z uvjetuje da se vegetacija mijenja pojasno od hladnijeg S k toplijem J ali i od vlažnijeg Z prema sušnijem I. Na krajnjem S i u višim dijelovima Skandinavskoga gorja raširena je vegetacija tundra. Brojne su mušice, komarci i ptice za kratkog ljeta. Lovom su jako prorijeđeni sjeverni morž i tuljan te polarni medvjed i polarna lisica. U kopnenu tundru s J zalaze sjeverni sob, polarni zec, voluharica i leming. Na tundru se nastavlja borealna četinjačka šuma (tajga), gdje su šume prostrane ali siromašne vrstama (smreka, bor, jela i ariš), s rijetkim listićavcima (breza). Tipične životinje su los i sjeverni sob, medvjed, vuk, lisica, kuna i lasica, glodavci, sjeverna kokoš, krstokljun i dr. Mješovite i listopadne šume nastavljaju se južnije. Sastav im se mijenja od Z (atlantska bjelogorična šuma) prema I (miješana šuma bukve, bor, jela, smreka, prema JI hrast). Na JI prijelaz prema lesostepi (hrast, brijest, breza). Šume umjerena pojasa bogate su životinjskim vrstama. Tu obitavaju jelen, srna, divlja svinja, medvjed, vuk, lisica, jazavac, kuna, lasica, divlja mačka, glodavci i kukcožderi, raznovrsne i brojne ptice, kukci i puževi. U velikoj su mjeri iskrčene i zamijenjene kulturnim krajolikom. Na sredozemnom pročelju prvobitne sredozemne šume crnike, divlje masline, lovora, rogača i alepskog bora velikim su dijelom degradirane u vazdazelene šikare i kamenjare. Od životinja brojniji su kukci, pauci, gmazovi i ptice, dok su sisavci (čagalj, muflon, divlja mačka) prorijeđeni. Na J Pirenejskog poluotoka suptrop. fauna: europska cibetka i na Gibraltaru bezrepi majmun magot. U području sa suhom klimom raširena je travnata zajednica stepa i polupustinja. Brojni su kukci, glodavci, lisice i poljske ptice. Na visokim planinama raste poseban biljni svijet, na J s brojnim tercijarnim endemima. Od životinja ističu se divokoza i kozorog, orlovi i jastrebovi.
Stanovništvo
U Europi u tradic. granicama živi oko 690 do 700 mil. st. (582 mil. st. bez eur. dijela Rusije) (proc. 2004); prosj. gustoća naseljenosti je oko 66 st./km 2 , što znači da je nakon Azije drugi kontinent po gustoći naseljenosti. Ipak, po porastu broja stanovnika u odnosu na druge kontinente zaostaje, budući da je stanovništvo Europe općenito gledano prošlo kroz fazu demografske tranzicije te se smiruje i kreće u okvirima niske rodnosti i niske smrtnosti. Rijetko su naseljeni samo hladni sjever kontinenta i dijelovi ist. Europe. Vrlo gusto je naseljeno područje koje se proteže od juž. Engleske, preko zemalja Beneluksa, Porajnja, središnje Njemačke i Saske prema Češkoj i Ukrajini do Kijeva. Gusto su naseljena i Pariška zavala, Padska nizina i područja izdvojenijih velegradova kao što su Moskva, Istanbul, Sankt Peterburg. Kontinent je u cjelini visokourbaniziran, najviše na Z. Standard življenja je visok, iako postoje razlike između zapadnoeur. i istočnoeur. zemalja. U Europi općenito je visoko očekivano trajanje života, pa je u njoj najveći udio staroga stanovništva među kontinentima (oko 12% stanovnika ima 65 i više godina).Eur. stanovništvo sastoji se od slav. naroda (Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci, Poljaci, Česi, Slovaci, Bugari, Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Srbi, Makedonci itd.), germ. naroda (Englezi, Norvežani, Šveđani, Danci, Nijemci, Nizozemci, Flamanci, Frizijci itd.) te romanskih naroda (Portugalci, Španjolci, Galicijci, Katalonci, Francuzi, Valonci, Retoromani, Talijani, Rumunji itd.). Osim tih triju gl. indoeur. skupina, u eur. narode indoeur. podrijetla ubrajaju se Albanci, Letonci, Litavci, Grci, Škoti, Velšani, Irci i Bretonci. U Europi žive ugrofinski narodi Mađari, Finci, Estonci, Sami i Karelijci. Zastupljeni su turski narodi Kazasi, Baškirci, Tatari, Gagauzi i Turci. Izvan spomenutih skupina u Europi žive Baski, Židovi i Romi.Eur. vjernici pretežno su kršćani, tako ih se prema procjenama deklarira ukupno oko 520 milijuna, od čega katolika 260 mil., protestanata 140 mil., pravoslavnih 70 mil., anglikanaca 35 mil. i drugih denominacja 15 mil. pripadnika. Također prema procjenama eur. vjernika, muslimana ima oko 20 mil. (najviše u Francuskoj, Vel. Britaniji i Njemačkoj). Prema procjeni u Europi danas živi samo 1,3 mil. židova (najviše u Francuskoj, Rusiji, Ukrajini, Vel. Britaniji i Mađarskoj), a broj im se u novije doba smanjio uglavnom zbog emigracije i asimilacije. Brojni su i hindusi, njih oko 1 mil. (ugl. u Vel. Britaniji), zatim sikhi i budisti.
Gospodarstvo
farme u Velikoj Britaniji
Europa je kao ishodište industrijalizacije dugo bila dominantna u svj. gospodarstvu. I danas ima važnu ulogu u njemu zbog napredne poljoprivrede, visokorazvijene industr. proizvodnje, te snažne trgovine i turizma. Snažan poticaj gospodarstvu od sred. XX. st. daje osnivanje i razvoj međunar. gosp. saveza, posebno EU, EFTA i OECD. Nakon raspada Ist. bloka i propasti socijalist. državno upravljanih gospodarstava, Europska Unija (EU) je nesumnjivo postala jezgra okupljanja eur. država.Eur. poljoprivreda općenito je mješovita, uobičajeno je da se u istom području uzgaja niz usjeva i uz to postoji stočarska proizvodnja. Međutim, u dijelovima ist. Europe (Rusija, Ukrajina) postoje velika monokulturalno usmjerena područja. U sredozemnoj Europi poseban je tip poljoprivrede u kojoj prevladava uzgoj maslina, agruma, vinove loze i pšenice. U vlažnim zap. i sjev. dijelovima Europe važno je mliječno i mesno govedarstvo. Prema sušnijoj unutrašnjosti sve je važnije poljodjelstvo. Europa u cjelini od kraja XX. st. proizvodi dovoljno gotovo svih osnovnih poljoprivr. proizvoda za svoje potrebe, a nekih u znatnim viškovima. U dijelu južne, jugoist. i ist. Europe poljoprivr. proizvodnja još je neučinkovita i ima prostora za poboljšanja. Šumarstvo je važno i jako na sjeveru Europe (Švedska, Norveška, Finska i Rusija). Ribarstvo je razvijeno u Norveškoj, Danskoj i na Islandu.Eur. rudarstvo znatno je opalo u XX. st., ugl. na račun uvoza ruda i rudarskih poluprerađevina. Vađenje ugljena još je važno u Ukrajini, željezna ruda vadi se u Švedskoj, ist. Francuskoj i Ukrajini, a u određenoj mjeri vade se razne druge rude (boksit, rude obojenih metala). Važno je vađenje nafte i zemnog plina iz podmorja Sjev. mora (Norveška, Vel. Britanija, Nizozemska, Njemačka i Danska) i u južnom Povolžju u Rusiji.Europa je industr. velesila s naprednom i vrlo raznolikom industrijskom proizvodnjom. Važna je suvr. ind., os. petrokem. i kem. ind., proizvodnja elektron. sklopova i drugih visokotehnoloških proizvoda, prehr. ind. Još su važne proizvodnja čelika, metaloprerađivačka ind., ind. tekstila i odjeće, strojogradnja, automobilska ind., brodogradnja, avioind. i dr. Gl. industr. područja su u juž. Engleskoj, ist. i juž. Francuskoj, sjev. Italiji, Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Poljskoj i Češkoj, juž. Norveškoj i juž. Švedskoj, te u dijelovima Ukrajine i Rusije.Gotovo sve eur. zemlje u velikoj mjeri sudjeluju u međunar. trgovini. Najveći dio trgovine odvija se unutar Europe, posebno među članicama EU. Među eur. zemljama Njemačka, Francuska, Vel. Britanija, Italija i Nizozemska trg. su velesile na svj. tržištu. Velik udio prekomorske trgovine odnosi se na uvoz sirovina i izvoz gotovih visokovrijednih proizvoda. Europa je također važna u međunar. poslovanju dionicama i bankarstvu. Europa je i najvažnije turist. polazište i odredište u svijetu.
Promet
Tower Bridge u Londonu
Europa u cjelini ima vrlo razvijen prometni sustav. Sjeverna, Istočna i Jugoistočna Europa imaju nedovoljno izgrađenih prometnica i dijelom nezadovoljavajuće kakvoće. Visok je stupanj automobilizacije, mnogo se robnog prometa odvija kamionima. Europa raspolaže s više od 40 000 km autocesta. Želj. sustav nije jedinstven, postoje razlike u standardima i kakvoći želj. pruga u Ist. Europi i ostatku Europe. U razvijenijim eur. zemljama stvara se eur. sustav brzih željeznica. Važnu ulogu ima riječni transport, posebno Rajnom. Grčka, Vel. Britanija, Italija, Francuska, Norveška i Rusija imaju snažnu trg. mornaricu. Rotterdam je jedna od najprometnijih svj. luka, a važne su i Antwerpen, Marseille, Hamburg, Le Havre, London i dr. U zračnom prometu gusta je mreža unutar., međunar. i međukontinentalnih linija. Od II. svj. rata izgrađeno je mnogo važnih naftovoda i plinovoda u Europi. Telekomunikacije su općenito visokorazvijene.
Povijest
Amsterdam
Tizian Otmica Europe
dvorac Hofburg u Beču
Moskva
manastir Meteora u Grčkoj
špiljski crteži iz Lascauxa
Zagreb
Pariz noću
Trg sv. Petra u Rimu
Normi, Italija
Iz razdoblja starijega paleolitika potječu najstariji tragovi čovjeka na eur. kontinentu (Isernia la Pineta kraj Napulja; stari o. 736 000 god.). Kasniji su nalazi heidelberškog čovjeka, kao i australopiteka te njegova razvijenijeg oblika (homo erectus) u Grčkoj, Mađarskoj i Poljskoj. Prije o. 100 000 g. javlja se neandertalski čovjek, dočim se prvi oblici antropološki modernog čovjeka (Homo sapiens sapiens) javljaju prije približno 100 000 do 40 000 god. U vrijeme mlađeg paleolitika (prije o. 40 000 do 10 000 g.) datiraju se i najstariji sačuvani umj. predmeti; tadašnji ljudi i nadalje ugl. obitavaju u pećinama, a bave se sakupljanjem plodova. Najpoznatija su nalazišta na području Francuske (Lascaux) i Španjolske (Altamira), u kojima su pronađene i najstarije slike. Velike promjene u razvoju ljudskog društva zbivaju se u doba mezolitika i poč. neolitika. Tijekom mezolitika (←8000) jača važnost sakupljačke privrede i ribolova, a u razdoblju između ←7000. i ←6000. datiraju najstariji grobni humci. U neolitiku (←6000) čovjek se započinje baviti poljodjelstvom, javljaju se stalnija naselja, kao i uporaba kvalitetnijega kamenog oruđa i keramike. Iz bakrenog doba, vrlo razvijenog na području Balkana i ji Europe, datira i glasovita vučedolska kultura (o. ←2200). Arheol. nalazišta iz brončanog doba (o. ←2000. do ←VIII. st.) rasprostranjena su ponajprije oko rudnikâ bakra; značajke ovoga doba su primjena pluga u poljodjelstvu, razvoj metalurgije, trgovine te pojava kola. U polovici ←II. tisućljeća dolazi do promjena u pogrebnim obredima te se skeletni ukop zamjenjuje paljevinskim (kultura polja sa žarama) . Oko ←2200. na područje eur. jugoistoka dolaze novi useljenici, Indoeuropljani, koji se otuda postupno šire dalje u Europu.
Od o. ←1000. postoje prve skupine koje je moguće nazvati narodima, od kojih su najstariji → Kelti ; sa sjevera se šire → Germani , a na istoku → Skiti . Najstarija eur. civilizacija (minojska) razvija se u Grčkoj (Kreta, ←II. tisućljeće), dok je mlađa (mikenska) civilizacija u svezi s dolaskom Grka na to područje o. ←1900. Oko ←1200. na područje ovih najstarijih civilizacija useljavaju i druga grč. plemena, među kojima su premoć imali Dorani. Na sjevernijem dijelu eur. kontinenta započinje željezno doba (o. ←1000), u kojem je vodeća halštatska kultura (←800. do ←500); vodeća mladoželjeznodobna kultura je La Tène (←V. do ←I. st.), čiji su nositelji Kelti. Na jugoistoku Europe procvat doživljava grč. civilizacija (koja od Feničana preuzima alfabet); tijekom ←VIII. st. Grci se kolonizacijom šire diljem Sredozemlja i juž. Italije (Magna Graecia) . Oko ←V. st. neki od vodećih grč. polisa (Atena) razvili su se u države ant. demokracije. Suparništvo grč. polisa Atene i Sparte, kao i njihovi međusobni ratovi (peloponeski ratovi, ←431. do ←404) iscrpili su Grčku, omogućivši da se u ←IV. st. uzdigne Makedonija, čiji je vladar → Aleksandar III. Veliki uspostavio jedinstvenu drž. zajednicu do Inda i Egipta, šireći pritom na osvojena područja zasade grč. kulture; međusobnim širenjem i upotpunjavanjem te kulture orijentalnim značajkama razvija se → helenizam .
Na Apeninskom poluotoku važnu ulogu imali su → Etruščani ; u njegovu središtu nastaje grad Rim (prema predaji utemeljen ←753), utemeljitelji kojega su italsko starosjedilačko pleme Latini. Nakon što su kratkotrajno (←VI. st.) priznavali vlast Etruščana, osamostaljuju se i započinju terit. širenje; do ←265. ovladali su cijelom Italijom. Ekspanzionizam Rima doveo ih je u sukob s moćnom Kartagom (→ punski ratovi ), nakon kojih su (sred. ←II. st.) Rimljani izašli kao pobjednici, zavladali Kartagom te stekli Siciliju, Sardiniju, Korziku, Hispaniju i sjev. Afriku. Tijekom ←II. st. Rim pokorava i Grčku i Makedoniju, a u ←I. st. Dalmaciju, Panoniju, Germaniju, Galiju, Meziju, Malu Aziju i Egipat. Nakon razdoblja građ. ratova Rim se iz republike, u doba Oktavijana Augusta, preustrojava u carstvo (←27), koje je svoj najveći terit. opseg dostiglo u doba cara Trajana (98–117).
Već od ←II. st. granice Rim. Carstva ugrožavaju provale barbarskih plemena iz srednje i ist. Europe, da bi u drugoj pol. II. st. car Marko Aurelije (161–180) bio prisiljen najveći dio svoje vladavine posvetiti obrani svojih sjev. granica. Krizu Carstva privremeno je prevladao car → Dioklecijan (284–305) mnogim upravnim preustrojima države (uvođenje tetrarhije). U doba → Konstantina I. Velikoga (306–337) središte Carstva postaje novopodignuti Konstantinopol (330); isti car objavio je 313. Milanski edikt, kojim je kršćanstvo steklo status jedne od priznatih vjera, a 391. g., za cara Teodozija, i drž. vjerom. Također u vrijeme Teodozija Carstvo je podijeljeno na Zap. i Ist. Rim. Carstvo (395).
Od IV. st. odvija se velika seoba naroda u kojoj su do poč. VII. st. sudjelovala mnoga plemena. God. 476. pada Zap. Rim. Carstvo (svrgnućem cara Romula Augustula od germ. vojskovođe Odoakara). Na Istoku je sačuvan kontinuitet Carstva (Biz. Carstvo), a mnogobrojne reforme provedene su za cara → Justinijana (527–565); on je ujedno i posljednji car koji je ponovno pokušao zauzeti područje Zap. Rim. Carstva. Zbog sukoba s Arapima, Bizant je bio prisiljen usmjeriti se vlastitim problemima na Istoku.
Na zapadu Europe Franci su u doba Klodovika, utemeljitelja dinastije Merovinga, ustrojili prvu snažniju državu (potkraj V. st.), koju su nakon njegove smrti podijelila četvorica njegovih sinova. Nov uspon započinje u doba Pipina Malog (714–768), utemeljitelja karolinške dinastije (VIII. st.). Za njezina vodećeg vladara, → Karla I. Velikoga (768–814), karolinška je država obuhvaćala velik dio zap. i sr. Europe. God. 800. Karlo je u Rimu okrunjen za rim. cara, čime je obnovljeno Carstvo na Zapadu, ali se ono nakon njegove smrti počinje dijeliti među članovima dinastije Karolinga. U IX. i X. st. odvija se novi val seobe naroda. Vikinzi naseljavaju Normandiju (911; odatle u prvoj pol. XI. st. kreću u osvajanje juž. Italije sa Sicilijom i 1066. u osvajanje Engleske); Varjazi na istoku uspostavljaju temelje prve rus. države (IX. st.), a u X. st. u Europu prodiru i Mađari.
Jačanje papinstva i Rim. crkve dovodi do konačnog raskola kršć. svijeta i podjele na katolicizam i pravoslavlje (1054), a u odnosima prema svjetovnim vladarima do borbe za investituru (doba pape Grgura VII., 1073–85); unutar same Crkve zbivaju se i mnogobrojni unutar. preustroji, utemeljuju nove redovničke zajednice (cisterciti, dominikanci i franjevci), dok se istodobno javljaju i suprotstavljena, dualistička kršć. naučavanja (katari, albigenzi i dr.). Jačanje crkv. moći pridonijelo je i organizaciji sedam križarskih vojna u Svetu Zemlju (1096–1270); iako bez trajnijega voj. uspjeha, ratovi su pridonosili jačanju kršć. svijesti, ali i eur. Zapad upoznali s arap. civilizacijom. Od XI. st. razvidan je napredak eur. gospodarstva (tropoljni sustav u poljodjelstvu, razvoj obrta i trgovine te s tim u svezi i gradova), razvijaju se umjetnost i kultura, otvaraju prva zap. sveučilišta (Bologna, Pariz i dr.), a u XIV. st. dolazi i do prvih pokušaja standardizacije pučkih jezikâ. Kult. procvat Europe nije usporila ni velika pohara kuge (1347–51), koja je pokosila više od 50% stanovništva.
Od pol. XIV. st. s Istoka je zaprijetila nova opasnost – osmanski prodori sve su izrazitije ugrožavali Europu, a nakon pada Carigrada 1453. trajno je s pov. scene nestalo Biz. Carstvo. Od druge pol. XV. st. eur. zemlje traže nove putove prema Istoku (ponajprije prema Indiji) te je u tom cilju 1492. tal. pomorac u španj. službi, Kristofor Kolumbo, otkrio Ameriku. Ustroj i iskorištavanje kolonija na novom kontinentu omogućili su brzo bogaćenje zapadnoeur. država, ponajprije Španjolske, Nizozemske, Engleske i Francuske.
U XV. i XVI. st. odvijaju se i prijelomni događaji u crkv. povijesti Europe; sljedbenici češ. reformatora Jana Husa (husiti) izazvali su husitske ratove (1419–36), a u Njemačkoj propovjednik Martin Luther 1517. objavljuje u Wittenbergu 95 teza u kojima se kritički osvrće na papinstvo i zahtijeva reformu. Uz Luthera, utemeljitelja protest. reforme, javljaju se i drugi kritičari Crkve (Ulrich Zwingli, Jean Calvin i dr.). Odgovor na protestantizam bila je protureformacija te Tridentski sabor (1545–63), kojim je Crkva nastojala djelovati na vlastitom preustroju; gl. izvršitelj protureformacije bila je novoutemeljena Družba Isusova. U nastupajućem razdoblju Europu su potresali vjerski sukobi; posljednji od tih ratova, → Tridesetogodišnji rat (1618–48), označio je kraj eur. prevlasti Habsburga te početak doba u kojem je Francuska izrasla u najmoćniju eur. zemlju. Ujedno započinje i doba apsolutizma, tijekom kojega se vladari poglavito oslanjaju na drž. službe i plaćeničku vojsku. Na apsolutističkim načelima rus. car → Petar I. Aleksejevič (1682–1725) izgradio je modernu rus. državu, koja je postala bitnim čimbenikom eur. politike. Istodobno, države koje nisu uspjele uspostaviti središnju vlast postupno gube utjecaj u polit. životu (Poljska, Osman. Carstvo). U drugoj pol. XVIII. st. dolazi do povezivanja prosvjetiteljskih i apsolutističkih načela (pruski vladar → Fridrik II. Veliki , 1746–80, austr. carica → Marija Terezija , 1740–80. i car → Josip II. , 1780–90, rus. carica → Katarina II. Velika , 1762–96). Jačanje apsolutne moći vladara dovelo je potkraj XVIII. st. do reakcije podložnika; u Franc. revoluciji 1789. ukinuto je kmetstvo, uvedeno načelo suvereniteta naroda, vladavina parlamenta i proglašena je Deklaracija o pravima čovjeka . Uvođenjem načela demokracije i jednakosti, Franc. revolucija postala je prekretnicom u modernoj eur. povijesti. God. 1792. Francuska je proglašena Republikom, 1793. kralj → Luj XVI. je pogubljen, a u krvavu obračunu vladajućih struktura na smrt je osuđen i jedan od revoluc. vođa, M. Robespierre (1794). God. 1799. vlast preuzima → Napoleon Bonaparte , stječe diktatorske ovlasti, a 1804. proglašava se carem. Napoleonov građanski zakonik (Code Napoléon) postat će uzorom za cijelu Europu. Kao pobornik terit. širenja Francuske, Napoleon je pokrenuo niz ratova (1799–1815), tijekom kojih su trajno nestale višestoljetne države, poput Mletačke (1797) i Dubrovačke (1808) Republike. Iako je nakon konačna Napoleonova poraza i Bečkoga kongresa 1815. uspostavljen stari odnos snaga, temeljne zasade Franc. revolucije utjecale su na buduće ideološko određenje eur. politike. U gosp. životu ključne promjene donosi i proces industrijalizacije (izum parnog stroja, rast broja tvornica, gradnja željeznice; povećanje broja grad. stanovništva i dr.). U drugoj pol. stoljeća jačaju procesi nac. integracija i ustroja nac. država (ujedinjenje Italije 1861, Njemačke 1871); jača položaj Ugarske, koja postaje ravnopravan sudionik vlasti u Habsburškoj Monarhiji (od 1867. Austro-Ugarska). Potkraj stoljeća kolonije postaju razlogom gl. prijepora među velikim silama, koje se ujedinjuju u saveze (Francuska, Vel. Britanija i Rusija u Entente cordiale , a Njemačka, Austro-Ugarska i Italija u Trojni savez ). God. 1878. i 1908. napokon prestaje osmanska vlast na eur. tlu, ali Istočno pitanje ostaje i nadalje žarišnom točkom suprotstavljanja velikih sila te naposljetku dovodi do izbijanja I. svj. rata (1914–18). Nakon rata drž.-polit. zemljovid Europe bitno je promijenjen: nestaje Austro-Ugarske Monarhije, a njezinim raspadom ustrojavaju se države Austrija, Čehoslovačka i Mađarska, dočim spajanjem već postojećih država s teritorijima unutar Austro-Ugarske nastaju Jugoslavija i Rumunjska. Iz Rus. Carstva nastaje, nakon Oktobarske revolucije, Sovjetski Savez na čelu s Vladimirom I. Lenjinom. Iako u rat ulazi tek 1917, SAD postaje neozabilazan čimbenik koji će u budućnosti imati znatan utjecaj na eur. politiku; amer. predsjednik W. Wilson potaknuo je 1920. ustroj Društva (Lige) naroda, prethodnice današnjih Ujedinjenih naroda.
Tijekom 1920-ih i 1930-ih na eur. polit. sceni, u zemljama nezadovoljnima statusom nakon Versajskih mirovnih ugovora, javljaju se političari poput B. Mussolinija i A. Hitlera, nositelji novih totalitarnih ideologija – fašizma i nacionalsocijalizma (nacizma); istodobno je u Sovj. Savezu J. Visarionovič Staljin uspostavio čvrst sustav totalitarnog etatizma. God. 1940. Italija i Njemačka, zajedno s Japanom, sklapaju Trojni pakt. Tadašnji eur. demokr. političari (N. Chamberlain, É. Daladier) isprva iskazuju prema totalitarnim režimima defenzivan odnos te dopuštaju njem. aneksiju Sudeta i Austrije 1938. i okupaciju Čehoslovačke 1939. te tal. okupaciju Albanije 1939; tek nakon njem. napada na Poljsku (1. IX. 1939) Njemačkoj je objavljen rat (II. svj. rat 1939–45). U početnoj fazi rata (do ljeta 1941) Njemačka zauzima gotovo cijelu kontinentalnu Europu te započinje blokadu i bombardiranje Vel. Britanije, a Japan zauzima velik dio tihooceanskih područja. Sile osovine (ponajprije Njemačka) usporedno su vodile politiku zatiranja naroda koje su prema rasnoj teoriji držali manje vrijednima (Židova, Roma, slav. naroda). U ljeto 1941. Njemačka je napala Sovj. Savez, a u prosincu iste god., nakon jap. napada na Pearl Harbor, u rat ulazi i SAD. Prekretnica u ratu nastupa 1942, kada je zaustavljeno napredovanje sila Osovine (bitke kod Staljingrada, El Alameina, Midwaya), koje su 1943. prisiljene na uzmak (bitke kod Kurska, amer. iskrcavanje na Siciliju, slom Mussolinijeva režima i kapitulacija Italije). Odlučan udarac silama Osovine zadalo je anglo-amer. iskrcavanje u Normandiji (6. VI. 1944) i istodoban prodor Crvene armije prema Njemačkoj. Rat u Europi okončan je bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke (8. V. 1945), a na Tihom oceanu bezuvjetnom kapitulacijom Japana (14. VIII. 1945), nakon što su jap. gradovi Hirošima i Nagasaki uništeni atomskim bombama. Po broju žrtava (55–60 mil. poginulih i ubijenih, 35 mil. ranjenih), II. svj. rat bio je najrazorniji ratni sukob u povijesti čovječanstva.
Nakon rata prilike su tijekom nekoliko idućih desetljeća bile u znaku blokovske podjele; važan čimbenik u eur. politici postaje SAD, nastojeći suzbiti utjecaj SSSR-a u ist. i sr. Europi. God. 1948. ustrojen je strateški i gosp. savez zapadnoeur. zemalja (Vel. Britanije, Francuske i zemalja Beneluxa), koji je 1955. prerastao u Zapadnoeur. uniju s članstvom SR Njemačke i Italije. Sporovi glede uređenja Njemačke dovele su do sovj. blokade Zap. Berlina (1948) i podjele Njemačke (1949), čime je u Europi stvorena razdjelnica koja će u geopolit. smislu Europu dijeliti na Zapad i Istok. God. 1949. ustrojen je, ugovorom 12 zemalja Zap. Europe, vojnopolit. savez (NATO, Atlantski pakt, Sjevernoatlantski savez), dočim su se, pod vodstvom SSSR-a, zemlje socijalist. bloka (Bugarska, Čehoslovačka, Rumunjska, DR Njemačka, Poljska, Mađarska i Albanija) udružile (1955) u Varšavski pakt. Na gosp. polju zemlje Ist. bloka ustrojile su Vijeće za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV, 1949), dočim su u Zap. Europi osnovane Eur. zajednica za ugljen i čelik (1951), Eur. ekon. zajednica (1957) i Eur. udruženje za slobodnu trgovinu (1960).
Od konca 1940-ih pojedine su zapadnoeur. zemlje (Vel. Britanija, Francuska, Nizozemska, Belgija, Portugal, Španjolska) ostale u procesu dekolonizacije bez svojih afr. i azij. posjeda, ali se u njima i nadalje zadržao snažan gosp. i polit. utjecaj. Zemlje Zap. Europe težile su usmjeriti svoj društv. razvoj u skladu s razvojem tržišnoga gospodarstva, pluralističke demokracije i ljudskih prava, pri čemu je posebno skandinavski dio iskazao spremnost za sporazumno rješavanje svih prijepornih međudržavnih i pograničnih pitanja. Zemlje Ist. Europe u isto je vrijeme obilježavala manja raznolikost na unutarnjoj polit. sceni. Većina socijalist. zemalja slijedila je drž. i partijsku politiku SSSR-a (osim Jugoslavije od 1948, Albanije od 1961. i Rumunjske od 1965). Protusovjetski i protukomun. prosvjedi u Ist. Njemačkoj (1953, 1956), Poljskoj (1956, 1970, 1980), Mađarskoj (1956) i Čehoslovačkoj (1968) ugl. su bili ugušeni voj. intervencijom SSSR-a.
Eur. međunar. odnosi korjenito su se promijenili 1980-ih urušavanjem komunist. sustava, 1990–91. sjedinjenjem Njemačke, raspadom Jugoslavije i SSSR-a te raspuštanjem Varšavskog pakta. Nestanak geopolit. Ist. Europe obilježilo je jačanje nacionalizma i etničkih napetosti te više oružanih sukoba (na Kavkazu, u Moldaviji te na jugu Rusije). Raspad Jugoslavije rezultirao je 1991–95. agresijom Srbije i Crne Gore na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te ratnim sukobima na Kosovu; 1999. snage NATO-a napale su strateške ciljeve u Srbiji i Crnoj Gori radi slabljenja srbijanskog voj. pritiska i terora na Kosovu.
Uporedo s konfliktima u dijelovima Europe, pokušavao se od konca 1980-ih ustrojiti jedinstven sigurnosni sustav za cijeli kontinent. Eur. državama izvan NATO-a ponuđen je 1994. njegov program voj. suradnje (Partnerstvo za mir), a 1999. u NATO su primljene Poljska, Češka i Mađarska. Za eur. stabilnost os. je važno širenje Eur. unije (2000. god. obuhvaćala je 15, a 2004. već 25 država članica) kao nadnacionalne polit. i gosp. integracije država i naroda eur. kontinenta.