švedska književnost

švedska književnost. Počeci švedske književnosti, u vikinškom razdoblju, sežu u IX. stoljeće. Iz ranoga srednjovjekovnog doba sačuvani su tragovi pismenosti u posebnom tipu znakova, takozvanih runa, uklesanih i urezanih na kamene spomenike i metalne predmete. Procesi kristijanizacije od XII. stoljeća vidljivi su najprije u tematskom sloju (“Anali sv. Bertina”). Na starošvedskom jeziku nastaju  tekstovi uglavnom historiografske (“Karlova kronika”, “Erikova kronika”) i hagiografske prirode (prijevod latinskoga djela “Legenda Aurea”). U tom razdoblju posebno mjesto zauzima mistično pjesništvo sv. Birgitte. Pokret reformacije utjecao je na oblikovanje književnosti u XVI. i XVII. stoljeću ideološkom snagom, ali bez većih literarnih dometa. Nakon izdanja prijevoda “Biblije” na švedski (1541), standardizirane su jezične norme. Prve odmake od religioznoga sadržaja pokazuju pisci kasnoga XVI. i XVII. stoljeća (Olaus i Laurentius Petri, J. Messenius). Osamnaesto stoljeće smatra se zlatnim razdobljem švedske znanosti i književnosti, koje je omogućila liberalizacija tiska (1766). U primjetnom utjecaju prosvjetiteljstva stvaraju Olof von Dalin (alegorijska proza pod utjecajem Swifta), botaničar Carl von Linné (putopisi) i C. M. Bellman, ali i mističar E. Swedenborg. Razdoblje romantizma obilježeno je razvojem pjesništva i drame, gdje se ističe P. D. A. Atterbom lirskom dramom “Otok blaženstva”, pripadnik takozvane uppsalske grupe. Pisac E. Tegnér, autor romantičkog epa “Saga o Frithiofu”, smatra se najvećim imenom švedske književnosti, dok se socijalnom kritičnošću ističe C. J. L. Almquist. U drugoj polovini XIX. stoljeća nastaju važna djela realističke i naturalističke usmjerenosti, kojima švedska književnost zadobiva europsko priznanje. Ključno je ime toga razdoblja dramatičar August Strindberg, čije su drame (“Put u Damask”, “Gospođica Julija”, “Igra snova”, “Sonata duhova”) dalekosežno obilježile razvoj europskoga teatra. U prijelazu prema modernizmu djeluju Verner von Heidenstam i zapažena spisateljica Selma Lagerlöf, koja je 1909. dobila Nobelovu nagradu. Među piscima XX. stoljeća zapaženo mjesto imaju P. Lagerkvist, V. Moberg, I. Lo-Johansson, dobitnici Nobelove nagrade za književnost 1947. E. Johnson i H. Martinson, zatim V. Ekelund, B. SjöbergS. Dagerman, L. Forssel, spisateljica za djecu Astrid Lindgren (“Pipi Duga Čarapa”) te popularni pisci kriminalističkih romana Maj Sjöwall, Per Wahlöö, Hennig Mankell, Lisa Marklund. U drami i pjesništvu švedska književnost XX. stoljeća bila je obilježena ekspresionističkim, nadrealističkim i simbolističkim poetikama.