Grčka

Službeni naziv: Republika Grčka, Ellinikí Dimokratía
Površina: 131 957 km2
Stanovništvo (procjena 2001): 10 591 000 (80 stanovnika/km2); 60% gradsko
Glavni grad Atena (Athénai), 762 100 (procjena 2004), aglomeracija 3,3 mil.
Upravna podjela 13 regija; 52 okruga
Službeni jezik grčki
Valuta euro = 100 centa (do 2002. drahma = 100 lepta)
Grčka, država u jugoistočnoj Europi, na kopnu graniči s Albanijom na sjeverozapadu, Makedonijom i Bugarskom na sjeveru, na sjeveroistoku s Turskom. Na jugu izlazi na Sredozemno more, odnosno na njegove dijelove – Egejsko more na istoku i Jonsko more na zapadu. Na otoke otpada više od 25 000 km2, više od 13 500 km morske obale.
Prirodna obilježja

Andros

Atena
Reljef Grčke odlikuje se vrlo jakom raščlanjenošću čija je indirektna posljedica i izrazita razvedenost. U geol. građi generalno se mogu izdvojiti dvije gl. cjeline: ist. dio zemlje građen je od kristaliničnih škriljevaca hercinske starosti koje tvore staro gorje, među ostalim i Olimp, s 2918 m najvišim vrhom Grčke. Ogranci Rodopa koji se u Grčku pružaju sa SI okružuju zavale i prema moru otvorene nizine. Veći, zap. i juž. dio Grčke, građeni su pretežno od vapnenaca koji su snažno naborani tijekom alpske orogeneze (tercijar). Tektonski pokreti koji su “gurali” manje otporne vapnenačke stijene prema I–SI (nasuprot stabilnome hercinskom bloku) uzrokovali su nastanak serije planinskih uzvišenja općeg pružanja SZ–JI između kojih se protežu uske doline i brojni manji bazeni. Središnji dio tih planinskih lanaca čini Pindsko gorje (najviši vrh Smólikas, 2637 m) koje predstavlja i izrazitu klimatsku granicu zap. i ist. dijela zemlje. Prema J, planinski lanci su niži i postupno se udaljavaju, nastavljajući se preko Atike (Attikí) i Eubeje (Évvoia) prema Cikladima (Kikládhes), odnosno preko Peloponeza (Pelopónnisos) i Krete (Kríti) do Roda (Ródosa) i Male Azije. Obje ove cjeline poslije su tektonski razlomljene i višekratno uzdizane i spuštane. Tektonskoj nestabilnosti i danas svjedoče česti potresi. Nizine zauzimaju tek petinu površine, a najprostranije su one uz donje tokove velikih rijeka. Grčka se odlikuje vrlo razvedenom obalom na kojoj se ističe nekoliko velikih poluotoka – Peloponez (Pelopónnisos), Halkida (Khalkidikí), Atika (Attikí) i dr., te mnogobrojni, u kopno duboko uvučeni zaljevi. Među više od 3000 otoka (oko 200 naseljenih) veličinom se ističu Kreta (8336 km2), Eubeja (4108 km2), Lezb(os) (Lésvos, 1650 km2), Rod(os) (Ródhos, 1398 km2) i dr. Otoci se obično svrstavaju u tri skupine – Cikladi (Kikládhes), Sporadi (Sporádhes) i Jonski otoci. Prevladava sredozemna klima sa suhim i vrućim ljetima, te blagim i vlažnim zimama. Sr. srpanjska temp. većinom je 26–28 °C (u planinskoj unutrašnjosti ispod 20 °C), ali se javljaju i vrućine s temperaturama više od 40 °C. Sr. siječanjska temp. u najvećem dijelu je oko 6 °C, u planinama i na S zemlje oko 0 °C. Najviše padalina (oko 1800 mm) imaju zapadnim strujanjima izložene padine Pindskoga gorja. Zap. priobalje prima 1000–1400 mm, a krajevi i od Pindskoga gorja 500–600 mm, ponegdje i manje od 400 mm. U planinskoj unutrašnjosti snijeg je uobičajen. Pod šumama je oko 20% površine; u planinskoj unutrašnjosti to su šume hrasta i kestena u nižim, a bukve i crnogorice (jela, crni bor…) u višim dijelovima. Mediteranske šume ugrožene su čestim požarima. Najveće rijeke imaju većinu porječja izvan Grčke – Vardar (Axiós), Struma (Strimón), Mesta (Néstos) i ulijevaju se u sjev. dio Egejskog mora. Na Z Pindsko gorje je gl. razvodnica između Jonskog i Egejskog mora. Rijeke su ugl. kratke, u gornjem toku teku intermontanim dolinama, u srednjem se strmo spuštaju, a u donjem vijugaju kroz priobalne ravnice. Najveće su Aliákmon i Piniós. Izvorne šume u velikoj su mjeri degradirane, pa prevladavaju makija i kamenjar.
Stanovništvo

manastir Meteora, Tesalija
Veliku većinu (oko 98%) od 10,5 mil. stanovnika čine Grci, pripadnici indoeur. skupine naroda. Među manjinskim narodima ima Makedonaca, Turaka, Bugara, Albanaca i Roma. Službeni jezik je grčki. Najgušće su naseljene priobalne nizine i pojedine kotline; posebice se ističu šira okolica gl. grada i središnja Makedonija, a gušće od prosjeka su naseljeni i sjev. Peloponez i otok Krf (Kérkira). Rijetko su naseljeni (oko ili manje od 40 st./km2) središnji, planinski dijelovi, Tracija i neki otoci u Egejskome moru. U gradovima živi o. 60% st. Najveći je Atena (Athénai) (762 100 st.), koja s Pirejom (Piraiéus, 179 600 st.) i mnogim manjim gradovima čini golemo grad. područje od preko 3 mil. st. Ostali veći gradovi: Solun (Thessaloníki) (372 tis. st., aglomeracija o. 800 000 st.), Partas (Pátrai, 164 000 st.), Iráklion (133 800 st.), Larisa (Lárissa, 127 200 st.). Porast stanovništva je spor, oko 4 ‰/god. (prosj. 1980–2001) uz niske i ujednačene stope rodnosti i smrtnosti (10–12‰). Na kretanje broja stanovnika (ali i na etnički sastav) snažno su utjecale migracije: 1920-ih u Grčku je uselilo oko 1,3 mil. Grka s područja Male Azije. Međutim, Grčka je i emigracijska zemlja, a najjači valovi iseljavanja bili su uoči I. i nakon II. svj. rata. Očekivano trajanje života je o. 78 godina. Dobna struktura je nepovoljna, više je starog (preko 65 g., 18,2%) nego mladog stanovništva (0–14 g. 14,7%). Religijski sastav sukladan je etničkome: 98% st. pripadnici su Grčke pravosl. crkve, a manjina su katolici, muslimani, protestanti i dr. Nepismenost je niska, samo oko 4% kod žena i 1% kod muškaraca. Školovanje je besplatno na svim razinama, a obvezno je od 6. do 15. godina starosti. U Grčkoj ima desetak sveučilišta, a najznačajniji centar je Atena.
Gospodarstvo

vjetrenjače u Mikonosu
Iako se gospodarstvo Grčke temelji na slobodnom poduzetništvu, u mnogim djelatnostima snažan je utjecaj države, izravno ili neizravno preko banaka. Nakon priključenja EEZ-u 1981, bilježi brz razvoj, ali je krajem XX. st. bila među slabije razvijenim zemljama EU i sve do proširenja EU 2004. jedan od gl. korisnika europskih fondova za pomoć. BDP od 11 430 USD/st. najvećim se dijelom ostvaruje u tercijarnom sektoru u kojem se posebno ističe turizam. Razvoj poljoprivrede ograničavaju oskudna tla, manjak padalina i nepovoljna vlasnička struktura s mnogobrojnim rascjepkanim posjedima. Važnija poljoprivr. područja su nizine u Tesaliji, Makedoniji i Traciji. Uzgajaju se žitarice i kukuruz, šećerna repa, pamuk i duhan. Posebno važan je uzgoj južnog voća – Grčka je treći eur. proizvođač limuna i naranči, značajan je uzgoj grožđa i maslina. Pošumljeno je oko 20% površine; šume često stradavaju od požara, a šumarstvo nema znatna udjela u gospodarstvu. Grčka ne obiluje rudnim bogatstvima – najznačajniji je boksit, ima nešto ruda obojenih metala i željeza, soli, mramora. Pretpostavljena ležišta nafte u podmorju Egejskoga mora nisu potvrđena, pa su lignit i smeđi ugljen, iako niske kalorične vrijednosti, jedini domaći energenti koji uz uvoznu naftu daju oko 95% proizvodnje el. struje. Preostalo daje hidroenergija, a posljednjih godina nastoji se iskoristiti Sunčeva energija. Ind. je slabo razvijena i daje tek petinu BDP-a; tradicionalno su značajne tekst., preh. i duhanska, te proizvodnja cementa (jedna od najvećih svj. tvornica cementa je u Volosu), a u novije vrijeme investira se u brodogradnju i petrokem. ind. Turizam ima golemo značenje – Grčku posjeti godišnje više od 13 mil. turista, a zarada od turizma doseže 10 mlrd. USD, što u velikoj mjeri nadoknađuje vanjskotrgovinski deficit (veći od 20 mlrd. €). Najvažniji izvozni proizvodi su poluprerađevine (aluminij i željezo, cement), proizvodi prerađivačke ind. (odjeća, hrana i pića), kem. proizvodi, stoka, voće i dr. Uvoze se nafta, razni strojevi, vozila i druga industr. roba. Većina trgovine odvija se sa zemljama EU (više od polovice izvoza i 2/3 izvoza), slijedi SAD. Razvijen je pom. promet. Prema nosivosti trg. mornarice, Grčka je treća u svijetu (isključe li se zemlje jeftinih zastava, prva). Putnički promet važan je radi povezivanja mnogih otoka i u turist. djelatnosti. Posebnost je Korintski kanal, prokopan 1893, ali zbog nedovoljne dubine i širine ima ograničeno značenje.
BNP (2001) 121,03 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2001):
poljoprivreda 7%, industrija 22%, usluge 71%
Udio zaposlenih po sektorima (2000):
poljoprivreda 17%, industrija 23%, usluge 60%
Nezaposlenih (2002) 10,0%
Inflacija (1990–2001) 8,5 %/god., (2002: 3,5%)
Realan rast gospodarstva (1990–2001) 2,4 %/god.
Uvoz (2002) 35,30 mlrd. USD
Izvoz (2002) 10,73 mlrd. USD
Povijest

pod u Akropoli u Lindu

Akropola u Lindu, otok Rod(os)
Područje današnje Grčke naseljeno je od pretpovijesti. Iz mlađega kamenog doba najpoznatiji su arheol. nalazi iz Tesalije (Dimini, Sesklo) i s Krete. Oko ←3000. na Kreti je započelo bakreno doba, a o. ←2600. brončano, čime započinje razdoblje minojske kulture . Oko ←1900. započinje doseljivanje grč. plemena (Ahejci) , koja pod utjecajem s Krete stvaraju na Peloponezu mikensku kulturu . U drugoj pol. ←I. tisućljeća dolazi do nove doseobe grč. plemenâ Eoljana, Jonjana i Dorana, koji predindoeur. stanovništvu (Pelazgi) nameću svoj jezik i postupno se s njim stapaju preuzimajući brojne kult. sastavnice. Seoba Dorana i njihovo osvajanje Peloponeza, prilikom kojeg je uništena mikenska civilizacija, u tradiciji je poznata pod nazivom povratak Heraklovića , budući da su svojim pretkom proglasili ahejskoga mitskog junaka Herakla. Ti događaji korespondiraju s početkom obrade željeza. U prijelazno doba (o. ←1000 – ←800) dolazi do nastanka polisa ili gradova država, tipičnog oblika polit. organizacije u kasnijim razdobljima, kao i do kolonizacije egejske obale Male Azije. U arhajsko doba (od o. ←800. do ←480) dolazi do značajne kolonizacije na obalama Sredozemnog (Sicilija, Korzika, juž. Italija zvana od Rimljana Magna Graecia , juž. Francuska, ist. Španjolska), Mramornog i Crnog mora te stupanja u tijesne veze s ist. visoko razvijenim civilizacijama. Ujedno se dovršava formiranje polisa i njihovo definitivno razgraničavanje u samoj Grčkoj, kao i zameci budućih makropolit. formacija. Tako Sparta uspijeva nametnuti svoju hegemoniju nad najvećim dijelom Peloponeza (mesenijski ratovi ←740–←720. i ←660–←640; stvaranje Peloponeskog saveza, o. ←550), a Atena uspijeva sjediniti pod svojom vlašću čitavu Atiku. U istom razdoblju dolazi i do obaranja monarhija u većini polisa , te stvaranja oligarhijskog (npr. u Korintu), demokr. (najpoznatija Atena) ili aristokratskog poretka (najpoznatija Sparta), prekidanih čestim vladavinama tirana (npr. Pizistrat u Ateni; Perijander u Korintu). Dolazi i do kodifikacije običajnog prava (najpoznatiji zakonodavci su Drakon ←621. i Solon ←594. u Ateni, te Likurg u Sparti ←VIII. st.) te do jačanja novčanoga gospodarstva. U posljednjim desetljećima tog razdoblja dolazi do sukoba s Perzijom (jonski ustanak, ←500–←494; grč.-perz. ratovi ←490–←480), s Kartagom i Etruščanima, koji su svi uspješno okončani. Klasično doba (←480–←336) karakterizira vrhunac kult. i gosp. razvoja ant. Grčke, nastavak sukoba s Perzijom (do povoljnoga Antalkidina mira ←387), te sukobi između najmoćnijih grč. država Atene, Sparte i Tebe (Peloponeski rat, ←431 –←404; rat Sparte i Beotskog saveza ←371). Potkraj razdoblja u sukobe u Grčkoj upleće se Makedonija te je mak. kralj Filip II., pobjedom kraj Heroneje ←338. g., nametnuo grč. polisima mak. hegemoniju, čime zapravo prestaje njihova nezavisnost. Helenističko doba (←336–←146) karakterizira polit. premoć Makedonije te širenje grč. kulture na istok zahvaljujući mak. osvajanjima, ali i intenzivan prodor istočnjačkih utjecaja u grč. kulturu i umjetnost. Nakon mak. poraza od Rimljana u bitki kraj Kinoskefale (←197) dolazi do stvaranja dvaju saveza grč. državica (ahajski i etolski) koji se upleću u borbe Rima protiv Kartage, Makedonije i helenističkih država na Bliskom istoku. Razdoblje je završilo porazom obiju tvorevina i pretvaranjem Grčke u rim. provinciju (←146). U rimskom razdoblju (←146. do poč. VI. st.) grč. zemlje gube polit. značenje, a gospodarski slabe, iako dolazi do širenja grč. kulture na Rim i do njihova stapanja. Tijekom I. st. započinje širenje kršćanstva (dovršeno formalnim zabranama poganskih kultova potkraj IV. st. te ukidanjem atenske Akademije 529. god.). Podjelom Rim. Carstva 395. god. Grčka dolazi pod vlast njegova ist. dijela te dalje slijedi njegovu polit. sudbinu. Grč. stanovništvo sve se više miješa s romaniziranim i neromaniziranim balk. narodima, a tijekom doseobe naroda u Grčku se naseljavaju i brojne slav. skupine. Unatoč miješanjima, G. su se uspjeli etnički održati i asimilirati navedene skupine. U srednjovj. razdoblju (poč. VII. st.–1460) grč. su zemlje sastavni dio Biz. Carstva. Nakon IV. križarskog rata 1204. god. dolazi do podjele Grčke na niz državica pod biz., križarskom, mlet. ili genoveškom vlašću, a to će stanje potrajati do tur. osvajanja posljednjeg ostatka biz. vlasti na Peloponezu ( Morejska despotovina sa sjedištem u Mistri) 1460. god. Tursko razdoblje (1460 – 1821) karakterizira gotovo trajno ratovanje tur. i kršć. (u prvom redu mlet.) voj. postrojba na grč. prostoru. Turci su postupno do 1540. zauzimali preostala mlet. i genoveška uporišta u Grčkoj (Arg, Negropont, Pteleon, Lepant, Modon, Koroni, Nafplion, Monemvasía) te Rod(os) (1522). God. 1566. zauzeto je posljednje genoveško uporište Hij (Khíos), te mlet. Naksos. God. 1571. Mlečani su izgubili i Cipar, a 1669. i Kretu. Privremeni mlet. uspjesi u tzv. Morejskom ratu doveli su do uspostave njihove vlasti nad većim dijelom Peloponeza, no oni su ubrzo poništeni idućim ratom (1718). Do kraja st. izgubljeni su Kefalinija, Krf (Kérkyra), Zákinthos i Kíthira (1797). Stalno stanje nesigurnosti utjecalo je na pojačanu emigraciju grč. stanovništva u juž. Italiju, na Siciliju i jonske otoke. Ujedno se u plodne dijelove Grčke naseljavaju tur. Juruci i useljenici iz Anadolije, a starosjedilačko stanovništvo potiskuje se u brdske krajeve Makedonije, Tesalije, Epira, središnje Grčke i Peloponeza. Slabljenjem tur. središnje vlasti i jačanjem lokalne tur. aristokracije dolazi i do pojačanog iskorištavanja stanovništva te do jačanja hajdučkog pokreta (klefti) . S druge strane mnogi su Grci surađivali s tur. vlastima, os. oni nastanjeni u carigradskoj četvrti Fanari, te zauzimali visoke položaje u tur. upravi ili stekli znatna bogatstva trgujući diljem Osman. Carstva. U održavanju protutur. raspoloženja značajnu je ulogu imala i Pravosl. crkva, koju je podržavala Rusija želeći iskoristiti protutur. pokrete na Balkanu za svoje polit. interese. Kao rezultat nezadovoljstva tur. vlašću i promidžbene djelatnosti Rusije, izbijali su tijekom XVIII. st. mnogobrojni ustanci, od kojih je najvažniji bio onaj na Peloponezu 1770. god. Iako su ustanci krvavo ugušivani, nastavljen je oslobodilački pokret predvođen pjesnikom F. K. Rigasom (smaknut 1798) i učenjakom A. Koraisom. God. 1814. Alexandros Ypsilantis osnovao je u ukr. gradu Odesi revolucionarno društvo Philikē Hetaireía (Heterija). Ypsilantis je u ožujku 1821. upao s 2000 ljudi u Moldaviju te podigao neuspješan ustanak u Iaşiju. U travnju iste godine na Peloponezu je izbio ustanak pod vodstvom arhiepiskopa Germanosa, koji se ubrzo proširio na ostale grč. krajeve te je uskoro oslobođena čitava srednja i juž. Grčka, čime je započeo rat za nezavisnost. Taj se rat (1821–29) odvijao u nekoliko etapa. U prvome razdoblju (1821–24) ustanici su, potpomognuti eur. dobrovoljcima i potporom velikih sila, postigli značajne uspjehe te u siječnju 1822. na saboru u Epidauru proglasili nezavisnost, donijeli ustav i osnovali vladu. U drugom razdoblju (1824–27) nedisciplinirana grč. vojska, razdijeljena polit. sukobima među ustaničkim vođama, počinje doživljavati poraz za porazom u sukobu s tur. postrojbama i pojačanjima koja im je poslao egip. paša Mehmed Ali, te Turci osvajaju gotovo čitavu kopnenu Grčku. U trećem razdoblju (1827– 29) dolazi do otvorenijeg miješanja velikih sila (Rusije, Engleske i Francuske). Nakon što je pod njihovim pritiskom sabor u Trezenu u ožujku 1827. izglasovao novi ustav i izabrao za predsj. vlade grofa Capodistriasa, velike sile uputile su Turskoj zahtjev da Grčkoj prizna autonomiju, a nakon odbijanja Porte da to učini saveznička flota porazila je u listopadu 1827. tur.-egip. mornaricu kod rta Navarina. Rusija je također ušla u rat te prisilila Tursku mirom u Drinopolju 1829. da prizna nezavisnost Grčke. U modernom razdoblju (od 1829) Londonskim ugovorom u svibnju 1832. Grčka je proglašena kraljevstvom; prvim kraljem postao je bavarski princ Otto von Wittelsbach, kao kralj Oton I. (1832–62). Sljedeće god. Atena je proglašena prijestolnicom (1833). Nastavljene su unutar. polit. borbe, poticane od velikih sila, koje su kulminirale rujanskim ustankom u Ateni 1843. te je kralj Oton bio prisiljen donijeti novi ustav kojim je uspostavljen dvodomni parlament. God. 1862. izbila je voj. pobuna u Návplionu, koja se ubrzo proširila na druga mjesta, te je Oton I. svrgnut, a na njegovo mjesto, pod utjecajem Engleske, Francuske i Rusije, postavljen je danski kraljević Vilim kao kralj Đuro I. (1863–1913). Engleska je ujedno predala Grčkoj i jonske otoke, koje je držala od razdoblja ratova protiv Napoleona. God. 1864. donesen je novi ustav i ponovno uspostavljen parlament. Upletanje Grčke u ustanak na Kreti spriječeno je pritiskom Engleske i Francuske 1866. Vanjskopolitičke prilike postale su povoljnije izbijanjem rusko-turskoga rata 1877–78. te je na Berlinskom kongresu (1878) Turska prisiljena predati Rusiji Tesaliju i dio Epira. Prilikom izbijanja novog ustanka na Kreti 1896. Grčka je uputila svoje postrojbe na otok i anektirala ga, čime je izazvan grčko-turski rat u kojem su Grci doživjeli neuspjeh. Unatoč tome, pod pritiskom velikih sila postignut je kompromis te je mirovnim ugovorom Kreta dobila samo autonomiju pod nominalnim suverenitetom Osmanskoga Carstva. Samo godinu dana poslije (1898) turske su postrojbe, pod engleskim pritiskom, povučene s otoka te je osnovana nacionalna vlada, a kao visoki predstavnik određen je grčki kraljević Đuro. Sudjelovanjem u I. i II. balkanskom ratu (1912–13) Grčka je ostvarila proširenja u Makedoniji i Traciji te pripojila Kretu i egejske otoke (osim Ímbrosa /turski: Imroz, odnosno Gökçeada/, Ténedosa i Dodekaneza). Kralj Đuro I. ustrijeljen je u atentatu u Solunu 1916. i njegov sin i nasljednik Konstantin I. (1913–17, 1920–22), pronjemački usmjeren, pokušavao je izbjeći ulaz Grčke u I. svjetski rat na strani Antante. Godine 1916. politički vođa panhelenističkoga pokreta → Elefterios Venizelos, uz potporu Antante, uspostavio je protuvladu u Solunu, a postrojbe Antante okupirale su neke dijelove Grčke. Venizelos je objavio rat Centralnim silama, čemu se protivio kralj Konstantin, ali je pod pritiskom Francuske i Velike Britanije prinuđen abdicirati u srpnju 1917. u korist drugoga sina Aleksandra (1917–20). Konstantin i njegov prvi sin Đuro II. otišli su u izbjeglištvo, a Grčkom je praktički vladao premijer Venizelos. Mirom u Neuillyju s Bugarskom (1919) i Sèvresu s Turskom (1920) došlo je do novih teritorijalnih proširenja u korist Grčke (južna Makedonija i Tracija, otoci Ímbros i Ténedos te petogodišnji mandat nad Smirnom i okolicom). Usprkos tim uspjesima, Venizelosova je vlada poražena na izborima i nakon iznenadne Aleksandrove smrti na prijestolje se vratio Konstantin I. Turska je ubrzo odbacila nepravedni Sèvreski mir te je izbio novi grčko-turski rat (1920–22) u kojem je Grčka poražena pa je novim mirovnim ugovorom u Lausannei (1923) prinuđena vratiti istočnu Traciju i Smirnu iz kojih je protjerano oko 1 400 000 Grka. Konstantin I. još je 1922. zbačen vojnim udarom generala Nikolaosa Plastirasa te je na prijestolje postavljen Đuro II. (1922–24, 1935–47). Razdoblje 1922–36. obilježeno je sukobima monarhista i republikanaca (“venizelista”) te mnogobrojnim vojnim udarima; 1924. proglašena je republika, a 1935. vojnim udarom generala → Joanisa Metaksasa obnovljena je monarhija. Godine 1934. Grčka je sklopila s Turskom, Jugoslavijom i Rumunjskom Balkanski pakt uperen protiv Bugarske. Godine 1936. Metaksas raspušta parlament i zavodi fašističku diktaturu (1936–41). Izbijanjem II. svjetskoga rata Italija je Grčkoj uputila ultimatum da joj odstupi uporišta na svojem teritoriju, a kada je to odbijeno, započela je potkraj listopada 1940. iz Albanije operacije protiv Grčke. Nakon početnih talijanskih uspjeha, Grci su ih u protunapadu potisnuli iz Grčke te zauzeli približno trećinu Albanije. U ožujku 1941. talijanska vojska započela je nov napad, a u Bugarsku su pristigle njemačke postrojbe za intervenciju u Grčkoj. One su u travnju pojačane postrojbama uključenima u kratkotrajni rat protiv Kraljevine Jugoslavije te brzom akcijom prisilile Grčku na kapitulaciju. Pod talijanskom i njemačkom okupacijom u Grčkoj je djelovalo nekoliko ustaničkih skupina od kojih je najznačajnija bila Grčka narodnooslobodilačka fronta (EAM – Ethnikon Apeleftherotikon Metopon ) sa svojom Narodnooslobodilačkom vojskom (ELAS – Ethnikos Laikos Apeleftherotikos Stratos ), i do ljeta 1944. oslobodile su velik dio zemlje, iako nisu prerasle okvire gerilskoga ratovanja. Dana 20. V. 1944. predstavnici emigrantske vlade, oslobodilačkih pokreta i političkih stranaka osnovali su u Bejrutu koalicijsku vladu nacionalnoga jedinstva na čelu s → Georgiosom Papandreuom. Nakon povlačenja Nijemaca u listopadu 1944, vlada je prešla u Atenu, u kojoj je u prosincu došlo do velikih demonstracija u organizaciji EAM-a koje su prerasle u trotjedni oružani sukob protiv britanske vojske i monarhista, što je bio uvod u trogodišnji građanski rat. Vlada se na konferenciji u Varkizi (12. II. 1945) sporazumjela s EAM-om da se formacije ELAS-a raspuste te da se budući oblik vladavine odredi plebiscitom, koji je uz pritisak Velike Britanije proveden u rujnu 1946. te je obnovljena monarhija. Pripadnici ELAS-a, koji su odbili predati oružje, pod vodstvom generala Markosa (M. Vafiadis) započeli su ratovanje protiv britanskih postrojba i grčke vlade. U kolovozu 1947. proglašena je republika, a u prosincu uspostavljena privremena vlada. Iako su u pokretu prevladavali komunistički elementi, velik dio boraca bio je potaknut obećanjima o obustavi socijalnog i nacionalnog ugnjetavanja (egejski Makedonci, epirski Albanci) koje je provodila rojalistička vlada. Otpor ustanika (koji su se organizirali kao Demokratska armija Grčke – DAG) ugušen je nemilosrdnim terorom britanskih i rojalističkih postrojba (koji su poduprli i bivši profašistički odredi EDES-a) nakon što su velike sile (u prvom redu Velika Britanija i SSSR) postignule međusobni sporazom o podjeli interesnih sfera na Balkanu. U međuvremenu je smrću kralja Đure II. na prijestolje stupio njegov brat Pavao I. (1947–64).

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: