kulturna politika, skup mjera, zakonskih odredbi, financ. poticaja, poreznih i drugih rješenja koje provodi država prema kulturi, kult. djelatnostima i djelatnicima. Tim se mjerama općenito štiti kult. baština, održavaju kult. ustanove, razvijaju i zadovoljavaju kult. potrebe, potiče kult. i umj. djelatnost i stvaralaštvo, te proizvodnja kult. industrija i kult. dobara uopće. S obzirom na ciljeve, k. p. može biti poticajna, na način da se sama kultura kao autonomna društv. sfera tretira kao cilj (tako se obično i deklarira), ali može biti i samo utjecajna (pa i zloporabna), kada kultura postaje sredstvo određenih polit., ideol., komerc. i drugih interesa. Sve dok je kult. stvaralaštvo vezano uz društv. totalitet (kult, magija, vjera, obredi i tome sukladni oblici umjetnosti: ples, glazba, slikarstvo i dr.), ne javlja se ni potreba neke posebne kult. politike, kako u starim civilizacijama, tako i u kršć. i islam. sr. vijeku. Antika, međutim, raspoznaje dihotomiju kulture i države (gospodarstva, politike), te već rano polis intervenira u kult. proizvode i djelatnosti (npr. Pizistratova redakcija Homerove Ilijade s naglašenijom prisutnošću Atenjana pod Trojom; visoke isplate umjetnicima, npr. dramatičarima za pojedine drame i ocjene u tim dramama; financiranje predstava i povlaštena ili besplatna sjedišta u teatru i sl.). U renesansi k. p. stvaraju moćne mecene, bogati knezovi (npr. obitelj Medici), vladari ili pape, ali postoji i visoka suglasnost u javnom shvaćanju vrijednosti i kvalitete umjetnosti. Ranim građ. revolucijama (najviše Nizozemska), s visokim stupnjem kult. razvitka građanstva, kult. vrijednosti postižu i visoka tržišna priznanja (npr. flamansko slikarstvo), ili se kao kult. industrije na njemu mogu potvrditi (npr. knjiga), te u sličnim zemljama (Engleska, poslije i SAD) kultura se ugl. razvija i namiruje neovisno o neposrednoj brizi države, sve do danas. Kontinentalno eur. iskustvo (Francuska, Njemačka, Rusija, habsburške zemlje) je drugačije; država u načelu snažno intervenira, posebno u razvitak tzv. središnjih kult. institucija (npr. nacionalnih akademija, arhiva, kazališta i dr.), ne samo poticajima, nego i odobravanjem samog osnivanja (tako car Franjo Josip I. potvrđuje pravila hrv. Akademije 1866, šest godina po Strossmayerovu zahtjevu). U zemljama drž. socijalizma k. p. isprva posebno potiče “narodnu kulturu” i “kulturu narodu” (osnivanje kult. društava, os. folklornih, izgradnja domova kulture, ali i propagandistički sadržaji umjetnosti, filma, književnosti, glazbe, slikarstva i dr.). Takva je kultura pod zaštitom države, financirana iz drž. proračuna, uz pojavu iznimno povlaštenih tzv. državnih umjetnika. Na drugoj strani stvara se i sloj često kreativnijih kult. disidenata, kao i tzv. alternativne (“subverzivne”) kulture. Raspadom drž. socijalizma u Europi općenito dolazi do približavanja kult. politika, vezano i uz preporuke Vijeća Europe. Donose se strategije kult. razvitka (u Hrvatskoj 2001), istražuju se i primjenjuju razni poticajni modeli koji obuhvaćaju način donošenja odluka putem autonomnih tijela u korist nezavisnog položaja kulture (npr. kult. vijeća u Hrvatskoj 2000–03; slično Nizozemska, skandinavske zemlje), donacije u kulturi oslobađaju se pojedinih poreza (u Hrvatskoj PDV, porezi na dobit i dohodak), umjetnicima država uplaćuje mirovinsko i soc. osiguranje (u Hrvatskoj za tzv. samostalne umjetnike), ili se oni oslobađaju od plaćanja obveznih doprinosa te poreznih davanja na autorske honorare (u Hrvatskoj 40% plus 25% na umjetničko djelo).