Korčula

Korčula, Blato, loža i zvonik

Korčula, plaža Pržina u Lumbardi

Korčula, moreška
Korčula, južnodalmatinski otok, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji; 276 km2. Od poluotoka Pelješca odvojen je Pelješkim kanalom, širokim samo 1200 m. Pruža se u smjeru istok–zapad, duljine 46,8 km, širine 7,6 km. Otok ima 15 522 stanovnika (2011), koeficijent razvedenosti iznosi 3,1, a obala mu je duga 181,7 km. Klima je sredozemna sa srednjom siječanjskom temperaturom od 9,8 °C te srednjom srpanjskom temperaturom od 26,9 °C te 1100 mm padalina godišnje. Otok je građen od vapnenaca, lapora i dolomita. Južne su mu obale strme, a sjeverne niske. U unutrašnjosti je Blatsko polje, glavno poljoprivredno područje, važno za uzgoj vinove loze. Najviši su vrhovi Klupca (568 m) i Kom (510 m). Na istočnom dijelu otoka najveće je naselje grad Korčula (5663 stanovnika, 2011), a druga je po veličini Vela Luka (4137 stanovnika, 2011), smještena u prostranom velalučkom zaljevu na zapadnom dijelu otoka. Danas je u Lumbardskom i Blatskom polju razvijeno vinogradarstvo i maslinarstvo, u Veloj Luci prerada ribe te malo brodogradilište. Na cijelom obalnom dijelu otoka razvijen je turizam. Najznačajnija su naselja: Vela Luka, Korčula, Blato, Lumbarda, Račišće, Žrnovo, Smokvica i Čara. Bio je nastanjen u doba neolitika (Vela špilja kraj Vele Luke, grobovi u Žrnovu) i u brončano doba. U VI. st. pr. Kr. Dorani iz Knida utemeljili su koloniju Korkyra Melaina (ostatci grčkih naseobina u Lumbardi, okolici Blata i Potirni). U IV. st. pr. Kr. grčki useljenici s otoka Visa (Isejci) osnovali su svoju naseobinu u Lumbardi (Lumbardska psefizma). Tijekom druge polovice III. st. pr. Kr. Korčulom vladaju Iliri; od 35. pr. Kr. bila je u sastavu Rimskoga Carstva (tragovi rimskih naselja u okolici Lumbarde, Vele Luke, Blata i na Pelegrinu). Godine 493. otok je ušao u sastav države Ostrogota, a 555. Bizanta. U IX. st. bio je pod vlašću Neretljana; 1000. su ga osvojili Mlečani, a 1180. dospio je pod vlast hrvatsko-ugarskih vladara. Od 1221. tijekom iduća dva stoljeća nad otokom se smjenjivala vlast zahumskih vladara, Mlečana, Ludovika I. Anžuvinca (1358), bosanskih vladara (1390) i Dubrovnika (1413–17). Godine 1420–1797. bio je u sastavu je mletačkih prekojadranskih posjeda, zadržavši djelomično status autonomne komune. Nakon pada Mletačke Republike (1797) nad Korčulom se do 1815. smjenjivala austrijska, francuska i engleska uprava; od 1815. do 1918. bila je u sastavu austrijske pokrajine Dalmacije. U drugoj polovici XIX. st. na Korčuli je jačao pokret za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Učestali su politički sukobi narodnjaka i autonomaša (1871. narodnjaci su došli na vlast u općini grada Korčule). Otok se pod talijanskom okupacijom nalazio 1918–21. i 1941–43; tijekom Drugoga svjetskog rata na Korčuli djeluje snažan antifašistički pokret domaćega stanovništva.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama: