Križanić, Juraj

J. Križanić, rad Vanje Radauša
Križanić, Juraj, hrvatski svećenik i misionar, polihistor, znanstvenik i politički pisac (Obrh, kraj Ozlja, 1617/8 – Beč, 12. IX. 1683). Pohađao isusovačku gimnaziju u Ljubljani, magistrirao u Grazu, studirao u Bologni, te posebno na Grčkom kolegiju u Rimu (doktorirao 1642), da bi se osposobio za zacrtanu životnu misiju djelovanja u pravoslavnoj Rusiji. U Hrvatskoj je tek kraće vrijeme djelovao kao župnik u Varaždinu i Nedelišću 1642–44. Njegov je glavni politički cilj postizanje slavenskoga jedinstva kako bi se slavenski narodi oslobodili, s jedne strane turskih, a s druge njemačkih i talijanskih (mletačkih), posvuda tuđinskih vlasti. Za to je trebao pridobiti jedinu posve samostalnu i veliku slavensku zemlju – Rusiju. U tu svrhu trebalo je postići i vjersko jedinstvo, pod okriljem Katoličke crkve, ali i uz poštovanje istočnih obreda i različitosti. Tu ideju, koja je uključivala i mnogobrojne kulturno-znanstvene i obrazovne aktivnosti i djela, Križanić je morao predstavljati na različite načine pojedinim adresama. U Promemoriji Kongregaciji za promicanje vjere u Rimu ističe da će ruski car prihvatiti prednosti unije, u pismu caru Alekseju, nakon što se s poljskim izaslanstvom prvi put i nakratko probio do Moskve (1647), zagovarao projekte kulturne (prozapadne) obnove Rusije radi jačanja i ostvarivanja njezinih povijesnih zadaća. Objema stranama, držeći ih potencijalno sukladnima, nudio je svoje usluge. Nesaslušan ni u Moskvi, vratio se u Rim, u Zavod svetoga Jeronima, ali ubrzo polazi u Carigrad (1650), te unatoč neposrednoj zabrani crkvenih vlasti ponovno odlazi put Moskve, gdje 1659, skrivajući svoj svećenički identitet i nudeći se za ljetopisca i knjižničara, napokon uspijeva dobiti carevu službu. Već za godinu dana, ne snašavši se u kompliciranom sukobu između cara i patrijarha, biva prognan u Sibir (Tobolsk), gdje ostaje punih 15 godina. Po smrti cara Alekseja (1676) uspio se vratiti u Moskvu, ali, lišen mogućnosti utjecaja, 1678. vratio se na Zapad, u Poljsku. U Vilnu je stupio u dominikance pokušavajući doprijeti do Rima kako bi Kongregaciji predao svoj veoma bogat izvještaj o Rusiji i predstavio nove mogućnosti. Budući da mu to nisu dopustili, priključio se poljskoj vojsci koja je pošla u bitku s Turcima pod opsjednutim Bečom. Tamo je i poginuo. Križanić je u Sibiru dovršio gramatiku ruskoga jezika na temelju staroslavenskih i općeslavenskih jezičnih elemenata, uključujući i osobitosti jezika ozaljskoga kraja, težeći slavenskomu jezičnom zbližavanju. Tu je (1663–71) napisao i svoje najznačajnije djelo, Politika ili Razgovor ob vladateljstvu. U njemu je cjelovito razradio glavna pitanja političkoh interesa, s naukom o gospodarstvu, trgovini, školstvu i prosvjećivanju (uključujući i poglavlje o glazbi), vjeri, upravi, kao i o ciljevima, zadacima i mogućnostima razvitka Ruskoga Carstva. U djelu O božjoj providnosti (1666/7) dao je vlastitu koncepciju povijesti. Uz ostalo, piše i Povijest Sibira. U tim i drugim djelima (na primjer o šizmaticima, 1652) nadilazi ograničena gledišta svojega doba vidikom vlastitih utopija. Križanić je umnogome i analitički istraživač suvremenosti i anticipator novih znanstvenih i političkih paradigmi. Njegova su djela utjecala na oblikovanje ruske državne misli, te od XIX. stoljeća (kada su otkrivena na Zapadu) i šire slavenske tematike.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: