lamaizam ili tibetski budizam, grana budizma; 10 – 20 mil. pripadnika. Osnivanje se pripisuje indij. redovniku Padmasambhavi, koji je od 747. širio budizam u Tibetu, prilagodivši mahajanski budizam autohtonim šamanističko-tantrističkim vjerovanjima. Nagli razvoj slijedile su krize i podjele u sekte (najveća sakya), a reformu provodi Tsong-khapa (1356–1419), koji svojom “krjeposnom” sektom gelug vraća lamaizmu prvotnu čistoću. Umjesto prijašnje “crvene škole” (po crvenim šeširima i odorama), uvodi žutu boju, pa je njegov smjer prozvan “žuta škola” (“crvena škola” postoji još danas u Ladakhu, Sikkimu i Butanu). Proglasivši se “velikim lamom” (velikim učiteljem), organizira vjerske pokrajine, uvodi celibat i mnoge obrede i ceremonije te biranje velikog lame po načelu reinkarnacije. Od XV. st. postoje dvojica velikih lama: zemaljski i svjetovni vladar → dalaj-lama, i duhovni poglavar → panchen-lama. L. se između XIII. i XVI. st. proširio u Mongoliju, a odatle u XVII. i XVIII. st. i u eur. dio Rusije, među Burjate i Kalmike.