Pag

Pag, Šimuni

Pag, ispaša ovaca na otoku

Pag, Novalja

Pag, trajektna luka

Pag, solana
Pag, otok u u skupini sjevernodalmatinskih otoka, između Kvarnerića, otoka Škrde, Mauna i Vira te Velebitskoga kanala. Pruža se usporedno s obalom u smjeru sjeverozapad–jugoistok. Površine 284,6 km2. Duljina obale 269,2 km, koeficijent razvedenosti 4,5, najviši vrh otoka Sveti Vid 349 m. Jugoispočna obala je niska, a sjeverozapadna visoka i strma. Na otoku ne postoje stalne tekućice, a izvori su otkriveni na području Novalje, Povljane, Paga i Metajne. Na jugoistoku otoka nalaze se krška jezera Velo Blato i Malo Blato. Od polja, većinom u središnjem dijelu otoka, najznačajnija su: Novaljsko, Kolansko, Povljansko, Vlašićko i Dinjiško. Stanovništvo se tradicionalno bavi uzgojem vinove loze i maslina te osobito stočarstvom (uzgoj ovaca). Po velikom broju maslinika posebno je poznat poluotok Lun na sjeverozapadu otoka. Turizam. Tradicija čipke (od 1906). Godine 1968. otok je povezan s kopnom mostom i trajektnom linijom Prizna–Žigljen. Glavna su naselja: → Pag, → Novalja, → Povljana i Stara Novalja. Otok ima dugu tradiciju naseljenosti. Između Košljuna i Šimuna pronađeni su tumuli iz brončanoga doba. U Kolanu, Mihovlju i Daboru pronađeni su ostatci utvrda i nekropola Liburna. U I. st. Rimljani su gradili utvrde u Caskoj (Cissa) i Novalji (Novalia) te veći broj manjih utvrda, osnovavši i naselje Pag (Pagus). U srednjem vijeku otok su naselili Hrvati. Središnje naselje bila je Keša (dio današnje Novalje). Godine 1071. Petar  Krešimir IV. darovao je sjeverni dio otoka svećenstvu s Raba, a južni je dio postao vlasništvo Zadra. Bio je pod vlašću Mletačke Republike 1409–1797, zatim pod austrijskom upravom. Godine 1941. otok je okupirala talijanska, a nakon toga njemačka vojska. Godine 1945. priključen je Hrvatskoj. Danas administrativno pripada Ličko-senjskoj i Zadarskoj županiji (granica je nedaleko Novalje), pa Novalja pripada Ličko-senjskoj županiji, a grad Pag Zadarskoj županiji. 
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama: