preludij (lat.), instrum. stavak, u poč. solistički, slobodno improvizacijski oblikovan, uvod u veće djelo ili samostalna skladba. Razvio se iz prakse “preludiranja”, improvizacija u XV. i XVI. st. kojom se davala intonacija crkv. zboru. Naziv se, na latinskom, susreće od sred. XV. st. Najstariji p. bili su izvorni instrum. stavci stvoreni izravno na glazbalima s tipkama ili lutnji. Najčešće su bili oblikovani akordski ili figurativno, s manje polifonije, a nazivani su raznim imenima (intonazione, praeambulum, proemium passagio, intrada i dr.). Prvi primjerci nalaze se u raznim zbirkama iz XV. i XVI. st. U XVI. st. širi se po eur. zemljama, od sred. XVII. st. sve češće postaje uvod u suitu ili prethodi fugi, stvarajući s njom dvostavačni ciklički oblik. Tu je praksu naročito primijenio J. S. Bach stvorivši čuvenu dvosveščanu zbirku s 48 preludija i fuga. Barokne preludije teško je oblikovno odrediti, često su građeni prema imitacijskim, ali i homofonim načelima. U romantizmu p. su vrlo često samostalne skladbe, neki su skladatelji (Chopin, Skrjabin, Debussy) skladali čitave cikluse p., od kojih pojedini imaju programski sadržaj. U novije vrijeme neki autori opet im određuju nekadašnju uvodnu svrhu.