psihologizam, u filozofiji, nazor koji sveopće ljudsko ponašanje i očitovanje (u logičnom mišljenju i spoznaji, moralnom djelovanju, umjetničkom stvaranju itd.) drži isključivo određenim duševnim životom i duševnim doživljavanjem. Psihologizam znači također i učenje da su logika i spoznajna teorija, etika i estetika itd. utemeljene na psihologiji. Označava da se odgovarajuće apriorne i normativne zakonitosti shvaćaju isključivo kao činjenične pravilnosti koje se mogu obraditi na iskustveno-znanstveni način. U povijesti novovjekovne filozofije psihologizam je prisutan osobito u engleskom empirizmu, u postidealističkim i protuidealističkim smjerovima XIX. stoljeća, a protiv psihologiziranja logike i spoznajne teorije uz Kanta ustaju osobito fenomenolozi (Edmund Husserl, Alexander Pfänder), koji radikalno odvajaju logiku (koja za predmet istraživanja ima misli) od psihologije (s mišljenjem kao predmetom istraživanja).