Sudan

Sudan zastava
Službeni naziv: Republika Sudan;, Ğumhūriyyat as-Sūdān (arapski)
Površina: 1 844 797 km2
Stanovništvo (procjena iz 2016): 41 176 000 (23,3 st./km2); 33,8% gradsko
Glavni grad Kartum (arapski al-Ḫarṭūm), 5 129 000 (procjena iz 2016)
Upravna podjela 17 pokrajina (vilajeta)
Službeni jezik arapski
Valuta sudanska funta (SDG)=100 pijastra
Sudan položajna karta

Sudan,država u sjeveroistočnoj Africi, graniči s Egiptom na sjeveru, Eritrejom i Etiopijom na istoku (gdje izlazi na Crveno more), s Južnim Sudanom na jugu te Srednjoafričkom Republikom, Čadom i Libijom na zapadu; ima 853 km obale.

Prirodna obilježja

savana s devama u blizini Port Sudana

Kasala između Port Sudana i Kartuma

stari grad Meroe

Darfur, pješčana oluja

Prema prirodnim obilježjima, Sudan se dijeli na dvije cjeline: golemu Saharsku pustinju na sjeveru i područje semiaridnoga stepskog Sahela na jugu. Na sjevernom dijelu države nalazi se nekoliko pustinjskih područja: → Sahara (na sjeveru) te → Libijska (zapadno od rijeke Nil) i → Nubijska pustinja (između Nila i Crvenoga mora). Libijska je pustinja gotovo u cijelosti zaravnjena (oko 300 m) i šljunčana, a samo manjim dijelom pješčana; prema jugu postupno se izdiže u nešto više ravnjake Kordofana, građene od mezozojskih pješčenjaka. Iznad ravnjaka izdižu se osamljene uzvisine te gorje Darfur na zapadu, građeno od starih kristalinskih stijena. Nubijska se pustinja prema istoku izdiže u raščlanjeno gorje Džebel Uda (2258 m) na rubu Crvenomorskoga tektonskog jarka. Na krajnjem zapadu Sudana nalazi se izdvojeni ugasli vulkan  Džebel Marra (Jebel Marra, 3088 m; posljednja erupcija 2000. pr. Kr.), koji je najviši vrh u Sudanu. Klima je raznolika: na sjeveru pustinjska, na jugu i jugozapadu savanska. Sjever Sudana karakteriziraju visoke temperature tijekom cijele godine, visoka dnevna temperaturna kolebanja (danju i više od 43 °C, noću oko 4 °C), te malena količina padalina (manje od 50 mm godišnje). U vrućim ljetnim mjesecima, neposredno prije kiše, česte su pješčane oluje (habub). Prema jugu klima postupno prelazi u savansku; količina padalina smanjuje se od juga prema sjeveru (Ubejd 371 mm, Port Sudan 94 mm). Vlaga je velika tek uz obalu Crvenoga mora. Prosječna godišnja temperatura u glavnom gradu Kartumu iznosi 26,7 °C (siječanj 22,8 °C, lipanj 33,9 °C), a prosječna godišnja količina padalina 254 mm. Česte su suše, što nerijetko rezultira glađu ionako siromašnoga stanovništva. U smjeru sjever–jug proteže se nekoliko vegetacijskih i pedoloških pojasa. Na sjeveru prevladava pustinja s vrlo oskudnom vegetacijom te stjenovitim i pjeskovitim pustinjskim tlom. U dolini Nila raste nekoliko vrsta akacije, a u dolini Plavoga Nila šume ebanovine i baobaba. U vlažnijem podneblju na jugu Sudana javljaju se savanska tla (vertisoli). U južnom dijelu vegetacija je polupustinjska i postupno prelazi u niskotravnatu savanu, koja započinje na ravnjacima Kordofana.  Od juga prema sjeveru kroz Sudan teče najduža afrička tekućica Nil (od Vadi Halfe na sjeveru, odnosno granice s Egiptom, do juga, gdje na jednom dijelu predstavlja državnu granicu između Sudana i Južnoga Sudana; dug 6696 km). Nastaje spajanjem dvaju izvorišnih tokova – Bijeloga Nila (arapski an-Nīl al-Abyaḍ; 2084 km), koji izvire u Istočnoafričkom visočju, i Plavoga Nila (arapski an-Nīl al-Azraq; 1370 km), koji istječe iz jezera Tana u Etiopskom visočju. Bijeli i Plavi Nil spajaju se kraj Kartuma. Bijeli Nil protječe Južnim Sudanom kroz močvarno područje Sudd, gdje u kišnom razdoblju nastaju velike poplave. Zbog snažna isparavanja u ovom području Bijeli Nil izgubi gotovo polovicu vode. Veći dio vode u Nil pritječe Plavim Nilom i njegovim pritocima (najveći mu je pritok Atbara). Najviši vodostaj ima od kraja lipnja do sredine listopada. Prema sporazumu iz 1959. između Egipta i Sudana, Sudan može koristiti 22% protoke Nila u Asuanu (18,5 milijardi m3) od godišnje količine koja iznosi oko 84 milijarde m3. Voda iz Plavoga Nila upotrebljava se i za natapanje poljoprivrednih površina između same rijeke i njezina pritoka Atbare. Sudan je 1978. započeo gradnju 350 km duga kanala Džunglej (također Jonglei) kako bi se povećao protok Bijeloga Nila (iz močvarnoga područja Sudda u Južnom Sudanu) i osiguralo dovoljno vode za natapanje ravnjaka Gezire između Plavoga i Bijeloga Nila, ali zbog građanskoga rata nikada nije dovršen

UNESCO je na svoj popis zaštićene svjetske kulturne baštine stavio dva posebna područja: Džebel Barkal i područja u regiji Napatan (2003; grobnice, piramide, hramovi i palače na pet arheoloških lokaliteta uz obalu Nila iz 900–350. pr. Kr.) te arheološka nalazišta na otoku Meroe (2011; kraljevski grad, piramide, hramovi, sustav za navodnjavanje i stambene građevine na otoku Meroe na istočnoj obali Nila iz VIII–IV. st. pr. Kr.).

Stanovništvo

djeca na obali Plavoga Nila

Kartum, džamija

Prema posljednjem službenom popisu stanovništva 2008. u Sudanu je živjelo 30 894 000 stanovnika. U Sudanu danas živi oko 41 milijun stanovnika (procjena 2016), a taj se broj sve brže povećava, ponajprije kao posljedica visokoga prirodnog priraštaja, odnosno smanjenja stope smrtnosti. Etnički je sastav stanovništva vrlo raznolik; na sjeveru i u središnjem dijelu Sudana žive sudanski Arapi (49%), u dolini uz srednji tok Nila Nubijci (8%), u obalnom dijelu uz Crveno more i uz rijeku Atbaru kušitski Bedži (6%), a sudanski Furi (2%), nastanjuju područje Darfura. Svi su narodi u Sudanu uspjeli sačuvati jezik i kulturu, iako su mnogi od njih prihvatili islam kao vjeru. Službeni je jezik arapski, iako je vrlo raširen i engleski. Na istoku, jugu i zapadu zemlje zadržali su se tradicionalni plemenski jezici. S 23,3 st./km2 Sudan se ubraja u rijetko naseljene afričke države, no postoje znatne razlike u gustoći naseljenosti unutar zemlje. Najveća je gustoća naseljenosti oko glavnoga grada Kartuma i oko Bijeloga i Plavoga Nila (60 st./km2), gdje na oko 15% površine Sudana živi oko 60% stanovnika. Najmanja je gustoća naseljenosti na pustinjskom sjeveru (2–8 st./km2). Velik broj stanovnika iselio se mahom iz ruralnih područja u veće gradove, posebice u Kartum, gdje su izrasli veliki slamovi u kojima živi nekoliko milijuna ljudi. Unatoč tom preseljavanju, stupanj urbanizacije i dalje je nizak – tek oko 33% (2015) stanovnika živi u gradovima.

Uz glavni grad Kartum (1 410 858 st.), koji je vodeće trgovačko središte Sudana, ostali veći gradovi su Umm Durman (1 849 659 st.), Sjeverni Kartum (1 012 211 st.), Niyala (492 984 st.), Port Sudan (394 561 st.), Ubejd (345 126 st.) i Kassala (298 529 st.) (2008). Prosječna je godišnja stopa rasta broja stanovnika oko 2,2% (2010–15). Stopa nataliteta vrlo je visoka, 37‰ (2009), dok je stopa mortaliteta 12‰ (2009). Oko 42% stanovništva mlađe je od 15 godina (usprkos vrlo visokoj smrtnosti dojenčadi od 74,4‰, 2009). Udio stanovništva starijeg od 65 godina iznosi oko 3,3% (procjena 2013), što je rezultat očekivanoga trajanja života od 61 godine za muškarce i 64 godine za žene (2010–15). Prema podatcima za 2009, oko 260 000 stanovnika zaraženo je HIV-om, a iste godine od AIDS-a ih je umrlo oko 12 000. Stanovništvo obolijeva i od hepatitisa, malarije, meningokokne sepse, tifusne groznice i bolesti spavanja.

Prema vjerskom sastavu, 68,4% stanovništva su sunitski muslimani, a oko 10,8% slijedi tradicionalna afrička vjerovanja. Kršćana je oko 18%, od toga najviše katolika (oko 9,5%), koji žive na jugu zemlje i u Kartumu. Anglikanaca i protestanata ima oko 8,8%. U Sudanu jača utjecaj islama, pa se i današnja vojna vlada oslanja na mnogobrojne islamističke skupine. Službeno, obrazovanje slobodno je i besplatno, ali ne i obvezno. Osnovnu školu pohađa 66,7% djevojčica i 74,1% dječaka; srednju školu nastavlja 41,5% djevojčica i 44% dječaka, a višu i visoku pohađa 18% djevojčica i 16% dječaka (2014). Sudan ima mnogobrojna privatna i javna sveučilišta; najviše ih je u Umm Durmanu (najstarije, osnovano 1912), Kartumu (osnovano 1956) i Geziri (osnovano 1975). Nepismenih ima oko 30% (2011).

Građanski rat i glad uvelike su izmijenili tradicionalni etnički razmještaj stanovništva i naselja. Sukobi su poremetili i živote oko 11% tradicionalno nomadskoga stanovništva. Na području Sudana živi i velik broj izbjeglica iz susjednih zemalja: većinom iz Eritreje (oko 240 400), Etiopije (49 300), Čada (45 000) i Srednjoafričke Republike (2500), ukupno oko 310 000 izbjeglica (sve 2007). Sudan je član Konvencije vezane uz status izbjeglica (multilateralnoga sporazuma UN-a), potpisane 1951.

U regiji Darfur, u etničkim i vjerskim sukobima koji traju još od 1980-ih poginuo je velik broj ljudi, a do danas je iz toga područja izbjeglo između 5 300 000 i 6 200 000 stanovnika. Na tom je području 2003. započeo rat koji je prerastao u jednu od najgorih humanitarnih katastrofa na svijetu. Prema procjeni UN-a do 2010. umrlo je 300 000 ljudi, a oko 3 000 000 ljudi prognano je i živi u izbjegličkim kampovima. Velik je problem i trgovina ljudima, posebice djecom, koja se iskorištavaju seksualno, te kao radna snaga i roblje.

Gospodarstvo

most preko Nila u blizini Kartuma

Kartum, sveučilište

Gospodarstvo Sudana dugo se vremena temeljilo ponajprije na poljoprivredi. Od 1970-ih, zbog velikoga broja pogrešnih mjera i projekata provođenih za vladavine Numeirija, katastrofalnih suša 1984–85. i tijekom 1990-ih te ratnih sukoba, u dubokoj je krizi. Od studenoga 1997. Sudan ima gospodarske sankcije SAD-a, a od 2005. zbog podupiranja međunarodnog terorizma sankcije su uveli i Europska unija i Ujedinjeni narodi. Tijekom 1992. započeli su pregovori s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) koji su trebali rezultirati smanjivanjem vanjskoga duga i uvođenjem niza ekonomskih reformnih mjera, no 1994. MMF se povukao iz Sudana. Danas se gospodarstvo Sudana temelji na uslužnim djelatnostima i naftnoj industriji. Izbijanjem građanskoga rata Sudan je 2011. izgubio 3/4 naftnih područja koja su se našla u Južnom Sudanu. To se uvelike odrazilo na BDP. Nakon što je Južni Sudan kratko prestao proizvoditi naftu Sudan je izgubio i zaradu koju je dobivao zbog transporta nafte preko svog teritorija. Sukobi u Darfuru i južnom Kordofanu također otežavaju gospodarski razvoj. No gospodarstvo nastoje revitalizirati izvozom nafte, poljoprivrednih proizvoda i mineralnih sirovina.

U poljoprivredi se 2016. ostvarilo 27,5%, u industriji 20,7%, a u usližnim djelatnoistima 51,8% BDP-a. Velik broj stanovništva danas gladuje ili je na rubu gladi, a nedostatak hrane iz dana u dan sve je veći. Procjenjuje se da je 2009. godine 46,5% stanovnika živjelo ispod granice siromaštva. Gospodarstvo Sudana danas opterećuje vrlo visoka inflacija (17,6% BDP-a) te velik inozemni dug (68,8% BDP-a; 2016). 

Samo oko 7% površine Sudana je pod obradivim površinama i trajnim nasadima (13,8 milijuna ha), dok 46,3% površine prekrivaju pašnjaci i travnjaci (116 milijuna ha). Povećanje poljoprivrednih površina moguće je jedino povećanjem kapaciteta vode nužne za natapanje. Danas se u Sudanu umjetno natapa površina od oko 18 630 km2. Poljoprivredne su površine danas vrlo ugrožene, ponajprije zbog lošega gospodarenja, što dovodi do procesa erozije tla i dezertifikacije (Sahara se širi prema jugu i postupno „guta” nekad obradivo zemljište). Poljoprivredno su najvrjednija područja između Plavoga i Bijeloga Nila (Gezira) u središnjem Sudanu te usko područje uz dolinu Nila sjeverno od Kartuma. U Geziri, na umjetno natapanim površinama od oko 1 milijun ha, razvijeno je tržišno usmjereno poljodjelstvo. Najviše se uzgajaju i izvoze pamuk, sezam, kikiriki, šećerna trska, voće (banane, mango, papaja) i povrće. Cjelokupni poljoprivredno-industrijski kompleks Gezire, koji su još 1925. započeli graditi Britanci, gotovo je u cijelosti u državnom vlasništvu; zemlju obrađuje oko 100 000 zakupaca. Samoopskrbno poljodjelstvo razvijeno je u područjima s ograničenim mogućnostima za umjetno natapanje te na površinama koje se ne natapaju. Proizvodnja je isključivo vezana uz domaće tržište, a uzgajaju se sirak, proso, kikiriki i datulje, dok je uzgoj sezama namijenjen izvozu. Uzgoj sirka započeo je 1970-ih u istočnom Sudanu, između Plavoga Nila i Atbare; proizvodnja se povećavala iz godine u godinu, a najveća je bila 1994., kada je Sudan bio jedan od vodećih izvoznika sirka. Vrlo je značajan izvoz gumiarabike, koja se skuplja iz različitih vrsta akacija. Godišnje se proizvede oko 43 650 t (2010), što Sudan čini vodećim svjetskim proizvođačem gumiarabike. Stočarstvo (nomadsko i polunomadsko) razvijeno je u polupustinjskim i savanskim predjelima, a osobito uzgoj goveda (38,3 milijuna), ovaca (48 milijuna), koza (3,9 milijuna) i deva (3,2 milijuna). Šume prekrivaju oko 18% površine. Od oko 9,1 milijuna m3 drvne građe koja se proizvede godišnje, 90% se iskoristi kao gorivo u domaćinstvima. Ribarstvo je razvijeno na rijekama te na Crvenome moru; godišnje se izlovi oko 48 000 t ribe. Sudan nema većega rudnog bogatstva. Od većeg su značenja tek ležišta zlata (izvoz) u gorju uz Crveno more, koja se iskorištavaju još od faraonskih vremena; najveći je rudnik Hassai. Manja ležišta kroma nalaze se u gorju Ingessana uz granicu s Etiopijom, dok su uz čadsku granicu ležišta željezne i uranove rude te sadre (Fodikvan). U vrlo malim količinama eksploatiraju se još srebro, cink, bakar i volfram.

U ranim 1980-ima na jugozapadu Sudana, uz Ghazalu (kraj Avejla) i na Gorskom Nilu, otkrivena je nafta. U 2004. godini Sudan je izvezao 275 000, a prema procjeni iz 2012. godine 370 700 barela nafte. Osamostaljenjem Južnoga Sudana (2011) smanjene su mu naftne rezerve, no prema procjeni iz 2012. Sudan raspolaže s još oko 5 milijardi barela nafte. U moru ispred Savakina otkriveno je do danas još neiskorišteno polje zemnoga plina s rezervama od 85 milijardi m3 (procjena 2012). Najviše električne energije proizvede se u hidroelektranama (66,3%); najveće su HE Rusajris i HE Sennar na Plavom Nilu. Preostalih 33,7% električne energije dobiva se iz fosilnih goriva (30,7%) i iz obnovljivih izvora (3%). Industrija je skromno razvijena i većim je dijelom u državnom vlasništvu. Najrazvijenije su prehrambena (biljna ulja, šećer, bezalkoholna pića), tekstilna (prerada pamuka), papirna, obućarska, duhanska i farmaceutska industrija te industrija građevinskoga materijala (cement). Rafinerija nafte smještena je u Port Sudanu; najveći dio industrije smješten je u području Kartuma.

Najvažniji su izvozni proizvodi: pamuk, kikiriki, gumiarabika, sezam, ovce, zlato i nafta. Uvoze se strojevi, hrana, lijekovi, kemikalije, pšenica i tekstil. Najznačajniji trgovački partneri: Saudijska Arabija, Kina, Velika Britanija, Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati, Njemačka, Japan, SAD, Italija i Nizozemska.

Prometna je mreža vrlo skromna. Od oko 11 900 km cesta (2000) samo ih je 36% asfaltirano. Najveće značenje ima autocesta koja povezuje Kartum i Port Sudan (811 km; dovršena 1980). Željeznička mreža s 5978 km pruga ima važnu ulogu u povezivanju većih gradova, a najveće značenje imaju pruge Atbara–Port Sudan i Vadi Halfa–Atbara–Kartum–Ubejd. Od ukupno 4068 km unutarnjih plovnih putova, oko 45% može se koristiti tijekom cijele godine. Zbog brzaca, Nil je nizvodno od Kartuma plovan tek na pojedinim dijelovima. Brodske veze koje su povezivale Kartum s Džubom (Juba; Južni Sudan) prekinute su zbog građanskoga rata. Sudan ima dvije morske luke, Port Sudan i Savakin na obali Crvenoga mora. Na području Sudana izgrađeno je 4070 km naftovoda i 156 km plinovoda. Jedina međunarodna zračna luka je u Kartumu. Ima još 70-ak manjih zračnih luka. Samo 26% stanovništva (2015) koristi internet.

BDP (2015): 97,16 milijardi USD (2015; procjena Svjetske banke)
Godišnji rast BDP: 3,1% (2005–14)
BDP po stanovniku (2014): 2081 USD
Udio BDP-a po sektorima (procjena 2016):
poljoprivreda 27,5%, industrija 20,7%, usluge 51,8%
Udio zaposlenih po sektorima (1998):
poljoprivreda 44,6%, industrija 15,3%, usluge i drugo 40,1%
Nezaposlenih (procjena 2014): 13,3%
Inflacija (procjena 2016): 17,6%
Uvoz (procjena 2016): 9,345 milijardi USD
Izvoz (procjena 2016): 3,703 milijardi USD

Povijest

Mahdijev grob u Umm Durmãnu

Ime Sudan potječe od arapskoga naziva za čitavu njima poznatu subsaharsku Afriku, što je značilo „zemlja crnih” (bilād as-sūdān), a poslije se suzilo na područje današnjega Sudana. Prvo poznato antičko ime toga prostora bilo je Nubija, koja je od kraja IV. tisućljeća pr. Kr. bila u političkoj i kulturnoj interesnoj sferi Egipta. U XV. st. pr. Kr. egipatski faraon Tutmozis I. na području Nubije uspostavio je potkraljevstva Vavat i Kuš; u XI. st. pr. Kr., iskoristivši slabljenje Egipta, Kuš je postao nezavisno kraljevstvo, a tijekom VIII. st. pr. Kr. njegovi vladari Kašta i sin mu Pije (Pianki) nameću svoju vlast prvo Gornjem, a potom i Donjem Egiptu. Kušitsku vladavinu u Egiptu dokončala je provala Asiraca 671. pr. Kr., ali se na matičnom prostoru država Kuš održala do 350., kada je potpala pod etiopsko kraljevstvo Aksum. U V. st. područje Sudana pokrštavaju uglavnom koptski misionari, a u VII. st. započinje i islamizacija. Od XIII. st. egipatski Mameluci uništavaju postojeće kršćanske državice i nameću svoju prevlast.

U razdoblju od XVI. st. do 1821. na području Sudana postoji moćna država animističke dinastije Funđ (Funj) sa središtem u Sennaru. Tijekom XVI. i XVII. st. djelovanjem islamskih misionara jača broj i utjecaj muslimana, posebice pod utjecajem sufizma, te Sudan postaje predominantnom islamskom zemljom. Godine 1821. Sennar zauzimaju postrojbe egipatskoga potkralja Muhameda Alija, a 1823. Egipćani osnivaju Kartum kao svoj administrativni centar i središte trgovine robljem i bjelokosti. Egipatska osvajanja nastavljala su se do 1874., čime je čitav Sudan potpao pod njihovu vlast. Za vladavine egipatskoga potkralja Ismaila Paše vlasti su pokušale ukinuti trgovinu robljem i provesti modernizaciju, a taj je zadatak povjeren Britancima (Samuel Baker, Charles George Gordon) i drugim Europljanima u egipatskoj službi. Iako joj je osnovna namjera bila pozitivna, ta se uprava nije obazirala na osjećaje islamske većine, koja je tu reformu doživjela uvredljivom i tlačiteljskom, što je dovelo do jačanja ultraškoga islamističkog pokreta pod vodstvom Mahdija (Muhamad Ahmad) i njegova kalifa i nasljednika Abdullaha, te 1885. rezultiralo njihovim ustankom i uspostavljanjem teokratske vlasti nad Sudanom.

U 1890-ima počela je izravna britanska vojna intervencija pod vodstvom Horatija Herberta Kitchenera, formalno i dalje u savezništvu s Egiptom (pod britanskom okupacijom od 1882). Tijekom intervencije počinjeni su mnogobrojni ratni zločini i pokolji nad sudanskim stanovništvom, rat je završen potpunim uništenjem mahdističkih snaga u bitki kraj Umm Durmãna 1899., a Sudan je postao britansko-egipatski kondominij. Sudanska oporba stranoj vlasti posebice je ojačala tijekom 1930-ih i 1940-ih, a zemlja je dobila samoupravu dogovorom Velike Britanije i Egipta 1953.

Neovisnost je proglašena 1. siječnja 1956., a ubrzo nakon toga započeli su sukobi između muslimanskoga sjevera i kršćanskog i animističkog juga (pokrajina Darfur). U unutarnjem razvoju povijest neovisnoga Sudana karakteriziraju česti vojni udari i izmjene civilnih i vojnih vlasti. Od 1958–64. na vlasti je bio vojni režim generala Ibrahima Abbuda. Državnim udarom 1969. na vlast je došao general Džafer M. Nimeiri koji se na vlasti i održao najdulje (1969–85). Južni dio države autonomiju je dobilo 1972., ali su 1983. sukobi obnovljeni pa je u cijeloj državi uvedeno šerijatsko pravo. Od 1989. središnja je vlast pod jakim utjecajem islamskih fundamentalističkih skupina, a zemlju potresa i nezavidna gospodarska situacija i glad, velikim dijelom izazvana i nepovoljnim klimatskim promjenama. Od 1998. ponovno započinju etnički sukobi (Darfur), a tek je 2005. postignut mirovni sporazum s južnosudanskim pobunjenicima. U siječnju 2011. održan je referendum na temelju kojega je u srpnju 2011. proglašena neovisnost Južnoga Sudana. U 2012. nastavljeni su povremeni pogranični sukobi tih dviju država.

Upravna podjela

Za vrijeme kondominija Egipta i Velike Britanije Sudan je bio podijeljen na osam provincija (arapski mudīriyya): Gornji, Sjeverni i Plavi Nil, Kordofan, Kassala, Kartum, Ekvatorija i Darfur. Godine 1948. iz provincije Ekvatorija izdvojena je provincija Bahrul-Gazal. Upravnim reorganizacijama 1973. i 1976. stvoreno je 18 provincija. Godine 1991. reorganizacijom administrativnih regija stvoreno je devet saveznih država, koje su se površinom poklapale s provincijama iz 1948. godine. Ponovna reorganizacija 1994. stvorila je 26 vilajeta, broj kojih se smanjio stjecanjem neovisnosti Južnoga Sudana (2011) i izdvajanjem njegova teritorija. Tijekom 2012. stvorene su pokrajine (vilajeti) Središnji i Istočni Darfur, a 2013. Zapadni Kurdufan.

Republika Sudan danas se sastoji od pet provincija i 18 pokrajina, odnosno vilajeta (arapski wilāya): Gezira, Sennar, Bijeli i Plavi Nil (u provinciji Sennar), Središnji, Istočni, Sjeverni, Južni i Zapadni Darfur (u provinciji Darfur), Kassala, Crveno more i Gedaref (u provinciji Bidža), Sjeverni, Južni i Zapadni Kurdufan (u provinciji Kordofan), te Sjeverni Nil, Rijeka Nil i Kartum (u provinciji Meroe).

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: