armenski jezik, jezik Armenaca. Ima dva književna jezika: istočni i zapadni. Prvi se upotrebljava u Armeniji i u raseljeništvu u Iranu i Indiji (temelj mu je araratski dijalekt Jerevana i Araratske doline), a zapadnoarmenskim se služe svi ostali Armenci. Razlike su male, a potječu iz XVII. stoljeća, kada su ta dva književna jezika nastala. Staroarmenski jezik (grabar jezik pisma) piše se od 406/7. godine (ili od 396) i kao književni jezik, bogat već od samih početaka pismenosti, upotrebljavao se do početka XIX. stoljeća (no njegovo je vrijeme V–XI. stoljeće). Srednjoarmenski je jezik XI–XVII. stoljeća, a novi od XVII. stoljeća naovamo (današnje su se značajke stabilizirale koncem XIX. stoljeća). Pismo je sastavio biskup Mesrop Maštoc na temelju aršakidskoga pahlavijskoga pisma iz sjevernog Irana te po uzoru i na grčko. Armenski jezik imao je svoje pismo i prije, od ←II. stoljeća, no ono je zatrto uvođenjem kršćanstva. Armenskim jezikom govori više od 6,5 milijuna ljudi, od čega oko 3 milijuna u Armeniji. Veće skupine Armenaca žive u Azerbajdžanu (u Gorskom Karabahu), Gruziji i na sjevernom Kavkazu. Mnogo je iseljenika raznih pokoljenja u SAD-u, Francuskoj, Iranu, Libanonu i drugdje. Jezik ima veoma mnogo dijalekata, koji se međusobno i znatno razlikuju. Čini se da je u hetitskim tekstovima sadržana i neka količina imena za koja se mogu dati armenske etimologije. U armenskom jeziku ima posuđenica koje upozoravaju na to da su jezik Protoarmenaca (koji su se u ←XIII–XII. stoljeća doselili s Balkanskog poluotoka u Malu Aziju, pa su se uskoro naselili otprilike na svoje današnje područje) preuzeli nekadašnji Urarćani te Huriti i Luvijci. Protoarmenski jezik bio je u istoj grupi indoeuropskih dijalekata od koje su nastali jezici indoiranski, grčki, frigijski, trački i pelazgijski.