Bizantsko Carstvo (Bizant)

Bizantsko Carstvo (Bizant), Kahrija-džamija iz XII–XIV. stoljeće, Carigrad

Bizantsko Carstvo (Bizant), mozaik iz S. Apollinare Nuovo u Ravenni

Bizantsko Carstvo (Bizant), Navještenje, ikona iz crkve sv. Klementa u Ohridu

Bizantsko Carstvo (Bizant), biskupska stolica (katedra) iz bjelokosti, VI. stoljeće, Ravenna

Bizantsko Carstvo (Bizant), Pantokrator, freska u kupoli, Dafni, XI. stoljeće

Bizantsko Carstvo (Bizant), Eufrazijeva bazilika u Poreču, VI. stoljeće
Bizantsko Carstvo (Bizant), država nasljednica Rimskog Carstva nastala iz njegove istočne polovice, obilježena postupnim jačanjem carskog apsolutizma i nadređenosti svjetovne vlasti duhovnoj (→ cezaropapizam). Začeci kasnijeg Bizantskog Carstva javljaju se već tijekom III. stoljeća kada se središte carstva seli u Nikomediju, te ubrzo potom (330) u novoosnovani Konstantinopol (Carigrad), podignut na području dotadašnjeg Bizantiona. Mnogobrojne podjele Rimskog Carstva dovele su do jačanja posebne državnosti njegova zapadnog i istočnog dijela te rezultirale njegovom konačnom podjelom 395. između sinova cara Teodozija I. Velikog (zapadnorimskog cara Honorija i istočnorimskog cara Arkadija). Iako državna ideologija nije nikad proglasila potpunu odvojenost tih dviju država, smatrajući ih i dalje samo dijelovima jedinstvenog carstva, rascjep između njih sve je više jačao prevladavanjem grecizacije istočnog dijela (proces uglavnom završen do VII. stoljeća). Prestanak postojanja Zapadnorimskog Carstva 476. (svrgavanje Romula Augustula) odnosno 480. (smrt Julija Neposa) ostavio je Istočnorimsko Carstvo kao njegova jedinog nasljednika. Istočnorimski carevi iz VI. stoljeća (Justinijan i Justin II.) vodili su mnogobrojne ratove s djelomičnim uspjehom (Justinijanova rekonkista) u cilju ponovnog zaposjedanja područja Zapadnorimskog Carstva, ali je to samo dovelo do gospodarskog slabljenja njihove države i omogućilo lakše prodiranje Perzijanaca, Avara i Slavena. Pravim osnutkom Bizantskog Carstva može se smatrati trenutak kada u doba cara Heraklija (610–641) službeni jezik carstva postaje grčki, a car uzima grčki naslov “Bazilej Rimljana”. Heraklije je proveo i opsežne upravno-vojne reforme podijelivši preostali teritorij u vojne okruge (teme) te poticao jačanje sitnog zemljoposjeda vojnika seljaka. Iako su te reforme uspjele suzbiti navalu Avara i Slavena na Carigrad (626), usporiti njihovo osvajanje Balkana i Dalmacije i odbiti perzijsku navalu na prednjoazijska područja (628), te su tekovine ubrzo poništene arapskom ekspanzijom i gubitkom svih bizantskih azijskih područja osim same Male Azije (nakon 636. godine). Arapi su dva puta neuspješno opsjedali i sam Carigrad (674–678, 717–718). Tijekom VIII. i početkom IX. stoljeća Bizantsko Carstvo potresaju vjerski sukobi između ikonoklasta i ikonodula (726–787, 815–843) koji omogućuju dalje jačanje svjetovne vlasti naspram duhovne. U isto vrijeme Bizantsko Carstvo sve više gubi svoju snagu prema zapadu (langobardsko osvajanje Ravenskog egzarhata 751, povezivanje papinstva i Franaka koje dovodi do uspostave Franačkog Carstva 800. godine), iako dolazi do njegova jačanja u Maloj Aziji i na Balkanu. U sukobu s Franačkim Carstvom, Bizantsko Carstvo je Aachenskim mirom 812. uspjelo zadržati vlast nad Venecijom i dalmatinskim gradovima, ali se moralo odreći pretenzija na veći dio Italije, Istru i Hrvatsku te priznati postojanje Franačkog Carstva. U drugoj polovini IX. stoljeća Bizantsko Carstvo doživljava ponovni politički i kulturni uspon. Bizantski utjecaj jača u razdoblju cara Bazilija I. (867–886) na Balkanu i donekle uspješno u hrvatskim zemljama, a bizantska kultura počinje prodirati u Veliku Moravsku (misija sv. Ćirila i Metoda od 862. godine), Bugarsku (pokrštenje 864. g.) i Rusiju. Tijekom X. stoljeća, iako na Balkanu vodi iscrpljujući rat s Bugarskom, Bizantsko Carstvo jača u Aziji, gdje ponovno stječe Siriju, Kretu i Cipar te uspostavlja prevlast na moru. Nakon kratkotrajnog osvajanja čitavoga Bugarskog Carstva (971), ustanak Kometopula (976) stvara na Balkanu novoga moćnog protivnika – Samuilovo carstvo (976–1018) – sa središtem u Makedoniji, koje u svojemu naglom širenju obuhvaća najveći dio Balkana. Tek nakon dugotrajnih borbi car Bazilije II. Bugaroubojica (976–1025) uspio je, zahvaljujući boljem gospodarskom stanju Bizantskog Carstva i njegovu mnogobrojnom ljudskom potencijalu, skršiti Samuilovo Carstvo i osvojiti njegova područja te se područje carstva tada proteže od Dunava i Jadrana do Armenije i s Mezopotamije. Uporedo dolazi i do jačanja veleposjeda na štetu sitnoga vojno-seljačkog posjeda. Iako je carska vlast neuspješno pokušavala omesti taj proces, propadanjem sitnog seljaštva, koje je imalo izrazitu ulogu u vojnim naporima, dovelo je tijekom XI. stoljeća do novog slabljenja vojne moći Bizantskog Carstva što se najjače odrazilo u potpunom porazu bizantske vojske od Seldžuka kraj Manzikerta (1071) i gubitkom većine azijskog područja carstva. To je nadalje zaoštrilo unutarnje sukobe koji 1081. dovode na vlast dinastiju Komnena kao eksponenta vojne aristokracije, čime započinje novo razdoblje uspona Carstva. Uvođenjem pronije (veleposjeda s obvezom vojne službe), pojačanim uzimanjem u službu stranih najamnika i nemilosrdnim iskorišćivanjem nižih slojeva novim porezima, prividno je obnovljena vojna snaga Carstva. Aleksije I. Komnen (1081–1118) uspio je vojnim i diplomatskim sredstvima suzbiti navale južnotalijanskih Normana, Pečenega, Kumana i Turaka Seldžuka (iskoristivši pritom križarski pohod na istok). Za vladavine Manuela I. (1143–80) Carstvo poduzima svoj posljednji pokušaj vraćanja prošloga teritorijalnog opsega (privremena osvajanja u južnoj Italiji, odstupanje većeg dijela Hrvatske, Dalmacije i Srijema od strane Ugarske, jačanje bizantske vlasti na Balkanu, uspjesi u sukobima s križarskim državicama na Bliskom istoku), koji naposljetku dovodi do novog slabljenja Bizantskog Carstva. Početkom XIII. stoljeća Bizantsko Carstvo i dalje slabi pod dinastijom Angela, a 1204. križari i Mlečani osvajaju i samu prijestolnicu Carigrad te na velikim središnjim dijelovima Carstva osnivaju tzv. Latinsko Carstvo (1204–61) i njegove vazalne države. Bizantske političke snage okupile su se u to doba u nekoliko manjih država na perifernim područjima Bizantskog Carstva (Epirska despotovina, Nicejsko Carstvo, Trapezuntsko Carstvo). Nicejski car Mihael VIII. Paleolog (1259–82) uspio je 1261. ponovno osvojiti Carigrad te kratkotrajnim neiskrenim prihvaćanjem sjedinjenja Carigradske patrijaršije sa Zapadnom crkvom i vještim političkim igrama otupiti pokušaje zapadnih država za restauraciju Latinskog Carstva (posebice Karla I. Anžuvinca). Unatoč tome Bizantsko Carstvo pod dinastijom Paleologa bilo je već previše iscrpljeno da bi se djelotvorno suprotstavilo napadima raških vladara na Balkanu i turskim osvajanjima. Slabljenje je ubrzano unutarnjim sukobima između različitih članova vladajuće dinastije i obitelji Kantakuzena (prva polovina XIV. stoljeća) te je Bizantsko Carstvo, usprkos neučinkovitim zapadnim pokušajima da mu se pomogne u borbama protiv Turaka, do kraja XIV. stoljeća svedeno na užu okolicu Carigrada i manje posjede na Peloponezu. Život Bizantskog Carstva neočekivano je produžen osmanskim porazom od Timurovih Mongola 1402. i unutarnjim ratovima koji su potom slijedili, ali njegov stvarni oporavak nije bio moguć. Posljednji udarac zadalo mu je osmansko osvajanje Carigrada (1453), pri čemu je poginuo i posljednji car Konstantin XI. Paleolog (1449–53), a posljednji tragovi uklonjeni su nekoliko godina poslije padom Morejske despotovine (1460) i Trapezuntskog Carstva (1461).

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: