hrvatska umjetnost, M. Kraljević Veliki ženski akt
hrvatska umjetnost, O. Iveković Nikola Zrinski pred juriš iz Sigeta, Zagreb, Hrvatski povijesni muzej
hrvatska umjetnost, M. Stroy Đuro Jelačić
hrvatska umjetnost, V. Karas Djevojka s lutnjom
hrvatska umjetnost, V. Becić Djevojka s cvijećem
hrvatska umjetnost, rekonstrukcija Dioklecijanove palače
hrvatska umjetnost, Juraj Dalmatinac, oltar sv. Arnira iz Kaštel Lukšića
hrvatska umjetnost, J. Klović Oplakivanje Krista
hrvatska umjetnost, crkva sv. Spasa na izvoru Cetine
hrvatska umjetnost, crkva sv. Nikole, Nin
hrvatska umjetnost, R. Frangeš-Mihanović Otmica Europe
hrvatska umjetnost, golubica iz Vučedola
hrvatska umjetnost, Salona, Solin
hrvatska umjetnost, J. Račić Dama u crnom
hrvatska umjetnost, D. Džamonja, park skulptura u Vrsaru
hrvatska umjetnost, A. Krizmanić Jurjevska kapela
hrvatska umjetnost, V. Kristl Kompozicija
hrvatska umjetnost, E. Murtić Prigovor na platnu, 2002.
hrvatska umjetnost, I. Meštrović Zdenac života
hrvatska umjetnost, unutrašnjost crkve Marije Snježne u Belcu
hrvatska umjetnost, K. Hegedušić Soho
hrvatska umjetnost, Eufrazijeva bazilika, mozaik
hrvatska umjetnost, Atelijer Ivana Meštrovića u Zagrebu
hrvatska umjetnost, gotički portal crkve sv. Marka u Zagrebu
hrvatska umjetnost, HNK Ivan Zajc, Rijeka
hrvatska umjetnost, katedrala u Đakovu
hrvatska umjetnost, katedrala u Rabu
hrvatska umjetnost, crkva sv. Krševana u Zadru
hrvatska umjetnost, H. Bollé Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu
hrvatska umjetnost, oltarna pregrada u crkvi sv. Nediljice u Zadru
hrvatska umjetnost, I. Rabuzin Na bregovima prašuma
hrvatska umjetnost, L. Junek Cherche-Midi
hrvatska umjetnost. Prapovijest. Na području današnje Hrvatske iz starijega kamenog doba potječu mnogobrojni kameni artefakti (strugala, šiljci, noževi) u špiljama (Šandalja kraj Pule, Vindija, Hušnjakov breg kraj Krapine s fosilnim ostacima diluvijalnoga pračovjeka). U mlađem kamenom dobu starosjedilački način uvjetovao je znatan kulturni razvitak; ovladavanjem uporabe lončarskoga kola oblikuju se i ukrašavaju razni oblici keramičkih posuda i izrađuje se keramička kultna plastika (ljudski i životinjski likovi, žrtvenici). Najstarija kultura u kontinentalnom dijelu Hrvatske je starčevačka kultura (Sarvaš, Vučedol), a na jadranskoj obali i otocima takozvana impresso keramička kultura (Danilo, Nin, Markova špilja na Hvaru). Uz istodobno trajanje različitih kultura (korenovska, danilska, hvarska) i njihovo povezivanje s grčkim kulturama mlađega kamenoga doba nastavlja se uporaba sve finijeg i raznovrsnije urešenoga keramičkog posuđa i kultne plastike. U bakreno doba u istočnoj Slavoniji najreprezentativnije, bogato urešene keramičke predmete crne boje visokoga sjaja dala je vučedolska kultura (golubica iz Vučedola). Umjetnost brončanodobnih kultura ogleda se u ornamentici, uglavnom geometrijskoga stila, na keramičkim i kovinskim predmetima (posuđe, oružje i nakit). Od kasnoga brončanog doba u Lici, Dalmaciji i Istri formiraju se kulture Ilira (Japoda, Liburna, Histra i Delmata). One će se razvijati tijekom željeznoga doba, koje započinje oko ←800, u kojima će se isprepletati utjecaji istovremenih kultura sa susjednih područja. Kelti su ostavili značajne tragove (dobro utvrđene gradove, razvijen umjetnički obrt). Najzanimljiviji nalazi i autentični predmeti iz toga razdoblja jesu monumentalna plastika iz Nezakcija (Istra), japodski nakit (Kompolje u Lici), a u Dalmaciji antropomorfne maske u iskucanom limu (Nin, Baška) i nadgrobni spomenici (liburnijski cippus).
Antika. Tragovi antičkoga razdoblja na hrvatskom području mogu se pratiti od ←VIII/VII. stoljeća pa do propasti Zapadnorimskoga Carstva i učvršćivanja bizantske vlasti, odnosno do prodora Vandala, Gota, Arapa, Avara i Slavena (oko 600. godine). Import grčkih predmeta (vaza, kaciga, skulpture, novca) snažno je utjecao na nastajanje lokalnih domaćih radionica u Istri (centar u Nezakciju, ←VI. od ← V. stoljeća), području Japoda (Lika i zapadna Bosna) te srednjoj Dalmaciji i ostalim otocima. Osnutkom grčkih kolonija (Issa Vis, početkom ←IV. stoljeća, i Faros Hvar ←385. godine) započinje razvitak antičke urbane civilizacije (izgradnja pravilne mreže gradskih ulica, javnih prostora i zdanja, luka, kazališta i dr.). Arhitektura u grčkim kolonijama na dalmatinskoj obali slabo je sačuvana; sačuvao se veći broj skulptura (brončana glava božice s dijademom iz Isse iz klasičnoga doba; kipa boga Kairosa iz Traguria/Trogira ←III. stoljeće) i kvalitetne uvozne i lokalne keramike (velika hidrija iz Isse). Važno civilizacijsko dostignuće grčkih kolonista jest kovanje novca (Korkyra Melaina/Korčula, Issa, Faros); kovanje novca od ←II. stoljeća započeli su i ilirski gradovi i vladari. Rimska se civilizacija tijekom ←I. stoljeća isprva proširila u grčke i ilirske gradove, potom na gradove u Panoniji. Većina gradova na obali i u neposrednom zaleđu i Panoniji nastala je na mjestu ranijih, planirani su po rimskom sustavu ortogonalne mreže (Jader Zadar, Parentium Poreč, Salonae Solin); iznimka su pogranične utvrde koje su prerasle u gradove (Mursa Osijek) ili vojnički logor (Burnum Ivoševci kraj Kistanja). Od rimske arhitekture na tlu Hrvatske izdvajaju se dva sačuvana kapitolijska hrama u Puli, temelji hramova, foruma i terma u Zadru, Ninu, Nezakciju, Naroni (Vid kraj Metkovića), Saloni, kazališta i amfiteatri u Puli i Saloni, te ostaci vile s gospodarskim objektima u uvali Verige na Velikom Brijunu. Najvažniji spomenik kasne antike u cijelom Rimskom Carstvu jest Dioklecijanova palača u Splitu koju je oko 300. godine podignuo rimski car Dioklecijan, rodom iz Dalmacije. U kultnoj dekorativnoj skulpturi (carski kipovi iz Zadra, Narone i Salone), kipovima božanstava (Apolon iz Salone; kip božice Hekate iz Čitluka) i portretima (glava djevojke iz Salone) te pogrebnoj plastici (stele, sarkofazi, od kojih se ističe “Lov na kalidonskoga vepra”, liburnijski cippusi), osim lokalne, prisutna je i uvozna skulptura.
Ranokršćanska (starokršćanska) umjetnost. Na području današnje Hrvatske potkraj III. stoljeća došlo je do ranog i snažnog razvoja kršćanske crkvene organizacije u gradskim središtima, a glavni grad rimske Dalmacije Salona postala je u V. stoljeću sjedište metropolita čitavog Ilirika. Prvi kršćanski spomenici jesu oratoriji u privatnim kućama (takozvani oratorij A u Saloni, potkraj III. stoljeća) i prva kršćanska groblja (Manastirine, Marusinac i Kapljuć u Saloni, početkom IV. stoljeća). Potkraj IV. stoljeća počinju se graditi veće bazilikalne crkve (Salona, Zadar, Pula, Poreč) i skromnije crkvene građevine izvan gradova (Vrsar). Među nadgrobnim spomenicima istaknuto mjesto zauzimaju sarkofazi, uvezeni ili izrađeni u lokalnim radionicama (sarkofag “Dobrog pastira”). U Justinijanovo doba na istočnoj obali Jadrana razvijala se kasnoantička umjetnost pod jakim utjecajem Bizanta (takozvani adriobizantinizam). Od mnogobrojnih crkvenih građevina samo se u Poreču sačuvao monumentalni sakralni kompleks, bogato urešen mozaicima, koji je oko 550. dao podići biskup Eufrazije. Isprva se ranokršćanska skulptura oblikovala u duhu realističke tradicije antičke umjetnosti, potom od V. stoljeća dolazi do sve veće shematizacije ljudskoga lika i sve veće linearizacije biljnih dekorativnih elemenata.
Predromanika. U razdoblju predromanike, koja traje od ranoga srednjeg vijeka do pojave romanike u XI. stoljeću, prvi spomenici crkvenoga graditeljstva javljaju se nakon 800. kada su Hrvati prihvatili kršćanstvo u neposrednom zaleđu jadranske obale i kasnoantičkim gradovima. To su uglavnom crkvice osebujnih centralnih i longitudinalnih tlocrta, sa svodovima ili malim kupolama (Krk, Nin, Omiš, Ston, Trogir). Crkveno graditeljstvo vezano uz hrvatske vladare i druge velikodostojnike na tlu ranosrednjovjekovne hrvatske države naziva se starohrvatsko graditeljstvo (crkve u Biskupiji kraj Knina, katedrala u Biogradu, crkva sv. Spasa na vrelu Cetine). Izniman primjer u hrvatskoj predromaničkoj arhitekturi velika je rotunda Svete Trojice (danas Sv. Donat) u Zadru sagrađena na prijelazu VIII/IX. stoljeća. U predromaničkoj skulpturi, na crkvenom namještaju (oltarne pregrade, ciboriji, krsni zdenci, sarkofazi, propovjedaonice), isprva prevladava plitki reljef prekriven geometrijskim i vegetabilnim motivima (najčešće pleterom) s rijetkim figuralnim prikazima, potom se sve više pojavljuju kršćanski simboli (jelen, golubica, lav) i natpisi (arhitrav sa spomenom imena kneza Branimira iz Muća iz 888). Od crkvenih knjiga iz toga je razdoblja sačuvan “Splitski evanđelistar” iz VIII. stoljeća. Među predromaničkim predmetima umjetničkog obrta ističu se crkveni predmeti (relikvijarij sv. Anselma, Ambrozija i Marcele iz Nina) te nakit i oružje, pronađeno u starohrvatskim grobovima, isprva bizantskoga podrijetla, potom rad domaćih zlatarskih radionica.
Romanika. Od druge polovine XI. stoljeća u crkvenom graditeljstvu javlja se tip trobrodne romaničke bazilike s apsidama (Zadar, Rab, Krk, Dubrovnik, Trogir, Kotor), a mnoge manje, obično jednobrodne crkvice, regionalnih arhitektonskih tipova podižu se na Braču, Kvarneru i Istri. U sjevernoj Hrvatskoj potkraj XI. i početkom XII. stoljeća podizane su romaničke crkve u Zagrebu, Čazmi, Bapskoj, Moroviću (očuvani arhitektonski ulomci i freske), obnavljaju se stare i podižu nove utvrde, dok se izvan gradova grade vladarska, feudalna i samostanska sjedišta Knin (kaštel kraljeva i banova), Bribirska glavica (dvor knezova Šubića) i najstarije jezgre feudalnih burgova u sjevernoj Hrvatskoj (Medvedgrad, Ozalj, Okić, Drežnik). Najreprezentativniji primjerci ranoromaničke skulpture iz XI. stoljeća jesu pluteji zadarske crkvice sv. Nediljice i lik kralja, vjerojatno Krešimira IV., iz Splita. Tijekom XII. i početkom XIII. stoljeća zrelija i finija kiparska ostvarenja nalazimo na pročeljima crkava i kapitelima. Vrhunac romaničkoga kiparstva jesu vratnice splitske katedrale Andrije Buvine iz 1214. te reljefi i kipovi na pročelju trogirske katedrale majstora Radovana (sa suradnicima) iz 1240. Freske u stonskoj crkvici sv. Mihajla iz 1077. rustična su inačica benediktinskoga ranoromaničkog slikarstva. Ulomci fresaka očuvali su se na mnogobrojnim lokalitetima u Dalmaciji (Zadar, Srima, Donji Humac), Istri (Peroj, Draguć, Sveti Vinčent, Hum i dr.) i Zagrebu (kapela sv. Stjepana). Osobitu važnost imaju slikana raspela i ikone Majke Božje s Djetetom (Zadar, Split, Šibenik, Dubrovnik). Mnogobrojni očuvani oslikani rukopisi izrađeni su u domaćim radionicama od kojih se ističu one u Zadru, Splitu, Osoru i Rabu. Većina zlatarskih predmeta domaćih radionica iz doba romanike pokazuje utjecaje bizantske i talijanske umjetnosti (ističu se zadarski moćnici). Rijetki su spomenici iz romaničkoga razdoblja – diptih od bjelokosti (XI. stoljeće) i Ladislavov plašt (XI/XII. stoljeće) koji se čuvaju u riznici zagrebačke katedrale.
Gotika. U hrvatskim se krajevima gotika pojavila sa zakašnjenjem u odnosu na zapadnoeuropske zemlje i trajala je dugo, čak do XVIII. stoljeća; česti su slučajevi isprepletanja stilova (romaničkog, renesansnog) na gotičkim spomenicima. Kontinentalni dio Hrvatske bio je pod utjecajem Srednje Europe, dok su primorski krajevi primali utjecaje iz Italije, osobito Venecije; glavni promicatelji gotičkoga stila bili su propovjednički redovi, osobito franjevci. Među prva ostvarenja gotičkoga stila u kontinentalnom dijelu Hrvatske ubraja se izgradnja katedrale (1276) i Markove crkve u Zagrebu te kapela sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu. Od XIV. stoljeća prevladavaju jednobrodne crkve s presvođenim svetištem poligonalna završetka (Glogovnica, Belec, Lobor, Lepoglava). U većim gradovima Istre grade se velike crkve propovjedničkoga tipa (Pula, Poreč, Rovinj), a u središnjoj podižu se ili adaptiraju postojeće malene crkve mrežastih ili zvjezdastih svodova (Roč, Beram, Pazin). Na cijeloj dalmatinskoj obali podižu se od XIII., a osobito u XIV. i XV. stoljeću, samostanski kompleksi koji obično imaju monumentalne propovjedničke crkve (Zadar, Trogir, Dubrovnik, Kotor). Posebno mjesto u gotičkom razdoblju ima gradogradnja (proširenje postojećih urbanih jezgra ili podizanje čitavih novih naselja) i fortifikacija (podizanje pojedinačnih utvrda ili opkoljavanje naselja zidinama ojačanima kulama, na primjer Ston). Na trgovima većih gradova podižu se javne i upravne zgrade (vijećnice, lože) te reprezentativne plemićke palače (Split, Dubrovnik, Zadar, Korčula). Najznačajnija je graditeljska osobnost u Dalmaciji Juraj Dalmatinac, najizražajniji predstavnik gotičko-renesansnoga stila.
Od kraja XIII. stoljeća gotičko kiparstvo bilo je vezano za arhitekturu. Isprva rade strani majstori (Nikola Dente, Bonino da Milano), potom se javljaju domaći majstori (Mavar, Juraj Dalmatinac koji je stvorio izuzetna djela – friz glava oko apside i krstionica šibenske katedrale, oltar sv. Staša u splitskoj katedrali). Osim kamene skulpture sačuvana je drvena nastala pod talijanskim i srednjoeuropskim utjecajem (raspela, Majke Božje s Djetetom, raskošno rezbareni poliptisi). Gotičko slikarstvo na prijelazu XIII. u XIV. stoljeće slijedi romaničko-bizantsku ikonografiju uglavnom na ikonama na drvenoj dasci (Ugljanski poliptih iz prve polovine XIV. stoljeća). Snažan utjecaj na gotičko slikarstvo u Dalmaciji izvršio je Paolo Veneziano (raspelo u dominikanskoj crkvi u Dubrovniku). Iznimnu profinjenost pokazuju minijature u liturgijskim knjigama, osobito iz dubrovačkih i zadarskih samostana te iz zagrebačke katedrale (“Hvalov zbornik”, “Hrvojev misal”, “Misal Jurja de Topusko”). U XV. stoljeću Blaž Jurjev Trogiranin utemeljitelj je regionalne slikarske škole (Zadar, Split). U Dubrovniku su djelovali Matija Junčić, Lovro Marinov Dobričević i njihovi sljedbenici Mihajlo Hamzić i Vicko Lovrin. U Istri se više od drugih hrvatskih krajeva njegovalo zidno slikarstvo (Vincent iz Kastva, takozvani šareni majstor). Očuvani predmeti primijenjene umjetnosti, osobito zlatarstva, relikvijariji, moćnici, biskupski štapovi i škrinje (raskošna škrinja sv. Šime u Zadru, djelo Franje iz Milana, XIV. stoljeće) te drvorezbarstva (korske klupe trogirske katedrale Petra Budislavića; oltar u franjevačkoj crkvi u Zadru Petra de Riboldisa) pokazuju iznimnu osebujnost i visoku umjetničku kvalitetu.
Renesansa. Renesansa se u Dalmaciji pojavila u prvoj polovini XV. stoljeća; razvijala se pod utjecajima iz Venecije, Toskane i Padove, a uglavnom je prevladavala uloga domaćih majstora. Prve naznake novoga stila donio je u Dubrovnik Petar Martinov iz Milana (“Mala česma” iz 1441). U arhitekturi i kiparstvu pojava rane renesanse vezana je za Jurja Dalmatinca (projekt pregradnje šibenske katedrale, 1441). On je gotičkoj bazilici dodao renesansno zamišljen istočni dio s transeptom i kupolom. Kao graditelj i kipar sintetizirao je elemente venecijanske cvjetne gotike s firentinskim i padovanskim ranorenesansnim stilom. Punu zrelost renesansnom graditeljstvu i kiparstvu dao je Nikola Firentinac (kapela Bl. Ivana Trogirskog Ursinija u trogirskoj katedrali koju je gradio u suradnji s Andrijom Alešijem). Kapelu je nešto poslije kipovima ukrasio Ivan Duknović.
Velik broj hrvatskih umjetnika iz Dalmacije djelovao je u Italiji (Schiavoni). U XV. stoljeću Franjo Vranjanin (Francesco Laurana) proslavio se kao kipar portreta (“Eleonora Aragonska”); Lucijan Vranjanin (Luciano Laurana) projektirao je dvor u Urbinu. Slikar Juraj Čulinović (Giorgio Schiavone) ostvario je najveći dio svojeg opusa u Italiji. Ivan Duknović radio je papinske i kardinalske nadgrobne spomenike u Italiji, a zaslužan je za širenje renesanse u Ugarskoj na dvoru M. Korvina. U kasnorenesansnom odnosno ranomanirističkome stilu slikali su Andrija Medulić (Andrea Schiavone) i minijaturist Julije Klović (Giulio Clovio Croata). Vrsni bakroresci Marin Kolunić-Rota i Natale Bonifacij djelovali su u Italiji i Austriji; njihovi grafički listovi (kartografski prilozi, vedute gradova i portreti) visoke su umjetničke kakvoće. Neki su hrvatski umjetnici bili pozvani iz Dalmacije u Italiju; tako je u XV. stoljeću J. Dalmatinac radio u Anconi (trgovačka loža, portali na dvjema crkvama), a N. Firentinac i A. Aleši gradili su u Tremitima. Sredinom XVI. stoljeća Frano iz Šibenika i Ivan Korčulanin grade crkvu u Moli di Bariju.
Urbani ambijenti stvoreni su ili su preoblikovani u renesansnome stilu (Korčula, Dubrovnik, Novi Pag). U renesansnome se stilu, na trgovima većih gradova, podižu gradske vijećnice s trijemovima (Hvar, Korčula, Šibenik), klaustri samostana (Ston, Dubrovnik), zvonici (Poreč, Osor, Korčula djelo Marka Andrijića, gornji dio zvonika trogirske katedrale djelo Trifuna Bokanića). U jezgri gradova podizale su se skladne renesansne kuće bogate arhitektonske razvedenosti (balkoni, trijemovi u dvorištu, vanjska stubišta) i raskošne dekorativne plastike (grbovi, reljefi na dovratnicima i doprozornicima, krunama bunara i sl.). Vrhunac izgradnje renesansnih stambenih objekata dosegnut je u ljetnikovcima osobito na području Dubrovačke Republike (Sorkočevićev na Lapadu, Getaldićev na Šipanu, Gučetićev u Rijeci dubrovačkoj).
U kontinentalnoj Hrvatskoj razvija se samo fortifikacijsko graditeljstvo (zagrebačka kaptolska tvrđava, Veliki Tabor, Varaždin, Karlovac, Sisak), a u crkvenome uporno traju kasnogotička srednjoeuropska rješenja. Renesansne značajke imaju nadgrobne ploče velikaša iz Iloka, Stubice i Desinića.
Prvi majstor prijelaznoga gotičko-renesansnoga stila je Lovro Dobričević (XV. stoljeće). Tek u XVI. stoljeću dubrovačka slikarska škola doseže vrhunac u djelima Nikole Božidarevića (“Pala Đorđić”). Od zidnoga slikarstva iz XV. i XVI. stoljeća očuvalo se malo (Zadar, Oprtalj, Draguć). Među predmetima primijenjene umjetnosti ističu se liturgijski predmeti i zavjetni darovi renesansnih značajki koji se čuvaju u riznicama crkava (Zagreb, Split, Dubrovnik). Među zlatarskim predmetima posebno mjesto zauzima svečano posuđe urešeno sitnim reljefnim kompozicijama Oracija Fortezze iz Šibenika. Zvona i topove za potrebe Dubrovačke Republike ukrašavao je Ivan Krstitelj Rabljanin (top s likom sv. Vlaha). Iluminirani rukopisi s motivima klasičnoga podrijetla i antičke tipologije nalaze se u mnogobrojnim crkvenim knjigama (“Misal iz Zadra”, “Statut Vodnjana”, zagrebački brevijar biskupa Osvalda).
Barok. U Hrvatskoj se barok pojavio u XVII. stoljeću. Promicatelji baroka su crkveni redovi, osobito isusovci, koji grade nove crkve (Zagreb, Rijeka, Dubrovnik, Varaždin) i barokiziraju postojeće gotičke (Lepoglava, Remete i mnogobrojne seoske crkvice u Hrvatskome zagorju). Stilske odlike baroka na području Hrvatske dolaze do izražaja mjestimice i djelomično jer se isprepleću sa zatečenim oblicima (gotičkim, renesansnim, a i romaničkim), izraženije su u nekim gradovima (Dubrovnik, Varaždin) i krajevima (Hrvatsko zagorje). Barok je prevladavao u XVIII. stoljeću, a glavni poticaji dolazili su iz Austrije, Venecije i Rima. Grade se crkve razvedenih tlocrta, često presvođene kupolama, zvonicima natkrivenima lukovičastim kupolama i raskošne unutrašnjosti (iluzionističke freske, štukature, polikromni mramorni oltari i propovjedaonice) prerastajući u još nemirnije oblike u rokokou. Potkraj XVIII. i početkom XIX. stoljeća barokni se oblici miješaju s elementima klasicizma (takozvani barokni klasicizam).
Najreprezentativnije ranobarokne crkve su sv. Katarine u Zagrebu i sv. Marije u Varaždinu. Tijekom XVIII. stoljeća javljaju se crkve centralnoga tlocrta (sv. Vida u Rijeci, sv. Franje na Ksaveru u Zagrebu) i veći broj raznovrsnih seoskih i proštenjarskih crkava, od kojih su neke imale cinktor na kojima prevladava karakteristična kasnobarokna koncepcija (sv. Magdalene u Selima kraj Siska, Trški Vrh, sv. Marije u Kutini, Marije Snježne u Belcu, Sv. Petar u Šumi). U Dalmaciji se jak prodor baroka zbio poslije katastrofalnoga potresa u Dubrovnika u čijem su se središtu izgrađeni najreprezentativniji primjerci baroka (katedrala, isusovačka crkva sv. Ignacija i crkva sv. Vlaha).
U Hrvatskoj, osobito kontinentalnoj, u XVII. stoljeću prevladava izgradnja utvrda (Osijek, Slavonski Brod, Split, Klis, Dubrovnik). U gradovima se podižu palače feudalaca (palača Patačić u Varaždinu, Oršić-Rauch u Zagrebu, Keglević u Krapini, Zmajević u Zadru), a na ladanju dvorci i plemićke kurije (Novi Dvori kraj Klanjca, Lukavec, Bistra, Lobor, Miljana, Brezovica, Vukovar, kanoničke kurije na Kaptolu u Zagrebu), a ljetnikovci građeni u Dubrovačkoj Republici nakon potresa 1667. imaju barokna obilježja (Pucić-Đorđićev na Pilama).
Kiparstvo baroka doseže vrhunac u XVIII. stoljeću kada kompozicije postaju bogatije, slobodnije, a oprema crkava bogatija i raznovrsnija. U sjevernoj Hrvatskoj ističu se kipari Francesco Robba, Toma Derwant i Ivan Komersteiner (mramorni oltari i drveni kipovi u crkvi sv. Katarine i katedrali u Zagrebu), te Mihajlo Kussa (autor propovjedaonice zagrebačke katedrale). U Dalmaciji potkraj XVI. i početkom XVII. stoljeća susrećemo posljednje značajnije kipare: Nikolu Lazanića, Fulgencija Bakotića, Pavla Gospodnetića koji su radili u duhu kasne renesanse i manirizma. U baroknom slikarstvu Hrvatske najbrojniji su slovenski majstori Kristof Andrija Jelovšek (iluzionističke freske u crkvi sv. Katarine u Zagrebu), Anton Lerchinger i Valentin Metzinger, a značajno mjesto među slikarima XVII. stoljeća zauzima anonimni majstor ciklusa slika oltara sv. Ladislava u zagrebačkoj katedrali. U XVIII. stoljeću najistaknutija je osobnost Tirolac Ivan Ranger, autor značajnih iluzionističkih fresaka u Lepoglavi, Remetama, Varaždinu, Belcu i dr. U Dalmaciji su djelovali: Matej Pončun u Splitu, Tripo Kokolja u Boki kotorskoj, a najbolji hrvatski barokni slikar Federiko Benković razvijao se i djelovao izvan rodne Dalmacije. Na zlatarskim se predmetima od kraja XVII. stoljeća isprepleću gotički i renesansni s baroknim oblicima. U XVIII. stoljeću biskupski štapovi, relikvijariji, križevi i srebreni antependiji (iz Rovinja i zagrebačke katedrale) ističu se finom izradom i maštovitim oblicima (osobito uporaba emajla u doba rokokoa) domaćih i inozemnih majstora.
XIX. i XX. stoljeće. U hrvatskom graditeljstvu prve polovine XIX. stoljeća prevladavaju klasicizam i bidermajer. Važniji su graditelji takve arhitekture Bartol Felbinger, Antun Cragnolini – autor staroga kazališta na Markovu trgu 1834, i Aleksandar Brdarić u Zagrebu; Franjo Zavoreo-Zavorović u Zadru, Vicko Andrić graditelj i konzervator u Splitu. Većina građevina druge polovine XIX. stoljeća nosi obilježja historicizma; glavni su predstavnici Janko Jambrišak, Janko Grahor st. i Janko Grahor ml., prvi domaći školovani arhitekti, te Franjo Klein i Kuno Waidmann. Značajne javne građevine u Hrvatskoj projektirali su strani arhitekti (Helmer i Fellner kazališta u Zagrebu, Varaždinu i Rijeci; K. Rösner i F. Schmidt neoromaničku katedralu u Đakovu). U Zagrebu je građevinski inženjer Milan Lenuci izradio osnovu Donjega grada (takozvana Lenucijeva potkova), a Herman Bollé svojim je projektantnim (Obrtna škola, Mirogoj) restauratorskim (regotizacija zagrebačke katedrale) i pedagoškim djelovanjem ostavio neizbrisiv trag u umjetničkom životu Hrvatske s kraja XIX. stoljeća. U Hrvatskoj je secesija zastupljena na brojnim objektima; najreprezentativnije građevine su u Zagrebu (Nacionalna i sveučilišna knjižnica, djelo arhitekta Rudolfa Lubynskog), Splitu (Sumporno kupalište Kamila Tončića) i Osijeku (kino Urania Vladoja Aksmanovića).
Ideje hrvatske moderne zastupa Viktor Kovačić (autor Burze koju je završio njegov suradnik Hugo Ehrlich). Glavni su zagovornici moderne arhitekture Drago Ibler, Stjepan Planić (tvorac zagrebačke arhitektonske škole), Mladen Kauzlarić, Zlatko Neumannn, Juraj Neidhardt i Josip Pičman (arhitekt koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj međuratnoj arhitekuri). Pretežito urbanističkim pitanjima u teoriji i praksi bave se Zdenko Strižić, Vladimir Antolić i Josip Seissel, gradnji škola i socijalnih ustanova posvetili su se Ivan Zemljak, Egon Steinmann i Antun Ulrich, obiteljskoj arhitekturi Vladimir Šterk te kipar i arhitekt Frane Cota. Nakon II. svjetskoga rata arhitektonski zadaci usmjereni su obnovi zemlje. Nastavljajući tradiciju zagrebačke škole razvijaju svoje osobne izraze Kazimir Ostrogović, Drago Galić, Marijan Haberle (jedan od autora zagrebačke koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski”), Božidar Rašica, Neven Šegvić, a kompleksnije arhitektonske projekte izvode Vladimir Turina, Ivo Vitić i Vjenceslav Richter. Pripadnici prvoga poslijeratnog naraštaja su Radovan Nikšić, Miroslav Begović, Slavko Jelinek, Grozdan Knežević, Boris Magaš i Andrija Mutnjaković, te Bernardo Bernardi, autor visoko estetiziranih projekata i interijera. Značajne urbanističke i prostorne planove radili su Zdenko Kolacio, Berislav Kalogjera, Fedor Wenzler i Ante Marinović-Uzelac. Sredinom 1960-ih dolazi do intenzivne izgradnje turističkih objekata; visok domet u oblikovanju i uklapanju u ambijent ostvarili su Igor Emili, Zdravko Bregovac, Julije De Luca, Boris Magaš, Ante Rožić. Značajka je arhitekture 1970-ih oblikovni pluralizam; regionalne i ambijentalne projekte rade Ivan Filipčić, Mihajlo Kranjc, Berislav Šerbetić, dok su Dinko Kovačić, Jerko Rošin, Mladen Anđel i Dražen Janković bliži internacionalnom izrazu moderne arhitekture. Postmodernističke tendencije prisutne su u radovima Borisa Krstulovića, Nikole i Ines Filipović, Zvonimira Krznarića i Milana Šosteriča.
U Hrvatskoj se bidermajersko slikarstvo javlja 1830-ih (Michael Stroy i Matija Brodnik). Prvi ilirski slikar, zaslužan za osamostaljivanje i uspon hrvatskoga slikarstva, je Vjekoslav Karas. Potkraj XIX. stoljeća javlja se nekoliko slikara školovanih u inozemstvu (Ferdo Quiquerez, slikar povijesnih kompozicija, Nikola Mašić, predstavnik idiličnoga slikarstva, i Izidor Iso Kršnjavi, slikar uglavnom mrtvih priroda i osobnost koja je obilježila likovni i kulturni život Hrvatske potkraj stoljeća). Dolazak Vlahe Bukovca u Zagreb imao je prijelomno značenje; on je pokretač fenomena takozvane šarene zagrebačke škole i osnivač Društva hrvatskih umjetnika koje je organiziralo izložbu Proljetni salon (1898) na kojoj se prvi put pojavljuju radovi hrvatske moderne novog, individualnog likovnog senzibiliteta vezanog uz bečku secesiju i simbolizam. Uz V. Bukovca ideji moderne pridonijeli su slikari Celestin Mato Medović, Oton Iveković, Menci Clement Crnčić, Ferdo Kovačević, Slava Raškaj, Bela Čikoš Sesija i Robert Auer, kao i Mirko Rački i Tomislav Krizman koji su bliži dekorativizmu secesije. Specifično mjesto unutar moderne zauzima slikarstvo Emanuela Vidovića i takozvanoga münchenskoga kruga (Josip Račić, Miroslav Kraljević, Vladimir Becić i Oskar Herman) koji u hrvatsko slikarstvo uvode tonsku modelaciju. Umjetnici okupljeni oko umjetničkih udruženja Lade (1904) i Medulića (1908) tragaju za nacionalnim likovnim izrazom. Na izložbama Proljetnoga salona 1919–28. izlažu slikari raznih likovnih opredjeljenja (od secesije, ekspresionizma, sezanizma, neorealizama do neoklasicizma i avangardnih strujanja). Ljubo Babić i Zlatko Šulentić imaju raznorodna stilska razdoblja; Marino Tartaglia unosi u moderno hrvatsko slikarstvo avangardna strujanja, a Milan Steiner i praški đaci Vilko Gecan, Vladimir Varlaj, Milivoj Uzelac i Marijan Trepše sezanističke komponente, kubizam i postkubizam. Ivo Režek slika u duhu neoklasicizma, a Juraj Plančić franciskoga rokokoa. Autor prve apstraktne slike (Pafama, 1922) u hrvatskom slikarstvu je Jo Klek (pseudonim arhitekta Josipa Seissela). Monumentalni realizam prevladava u djelima Joze Kljakovića, a kolorističko šarenilo u Maksimilijana Vanke. Likovnu skupinu Zemlja (1929–35) vodi Krsto Hegedušić i zalaže se za socijalno-kritički angažirano slikarstvo. Slijede ga Leo Junek, Marijan Detoni, Vilim Svečnjak, Oton Postružnik, Đuro Tiljak. Skupini su neko vrijeme pripadali slikari osebujnih individualnih poetika (Ernest Tomašević, Omer Mujadžić, Antun Mezdjić i crtač Fedor Vaić), a priključuju joj se slikari seljaci (Ivan Generalić, Franjo Mraz i Mirko Virius). Istodobno djeluje umjetnička skupina Grupa trojice osnovana 1930, kojoj uz Lj. Babića i V. Becića pripada Jerolim Miše, slikar skladnih kolorističkih harmonija. Estetiku boje i svjetlosti zastupali su Antun Motika, Ljudevit Šestić, Vjekoslav Parać, Vladimir Filakovac, Vilko Šeferov, poetskom izrazu teži Marta Ehrlich, istančanom kolorizmu Ivo Rein i Slavko Šohaj, a Ignjat Job razvio je koloristički ekspresionizam do monumentanosti.
Godine II. svjetskoga rata donose neminovan slikarski zastoj. Potkraj 1940-ih nakon rušenja zasada socijalističkog realizma odvija se ubrzano povezivanje uz zapadnoeuropsku tradiciju (od neoimpresionizma do lirske apstrakcije, informela i apstraktnog ekspresionizma). Prve prodore u tom smjeru čine Zlatko Prica, Edo Murtić, Šime Perić, Ferdinand Kulmer, Ivo Kalina, a radikaliziraju Ivo Gattin, Đuro Seder, Marijan Jevšovar i Eugen Feller. Poetično slikarstvo njeguje Nikola Reiser. Druga je struja skupina EXAT 51 (1951–56), grupa slikara i arhitekata (Božidar Rašica, Vjenceslav Richter, Vladimir Kristl, Ivan Picelj i Aleksandar Srnec) koja zastupa geometrijsku apstrakciju; blizak im je Julije Knifer vjeran motivu meandra. Pojavom većega broja izrazitih individualnosti (Matija Skurjeni, Eugen Buktenica, Ivan Večenaj, Ivan Rabuzin, Slavko Stolnik, Dragan Gaži, Ivan Lacković-Croata, Mijo Kovačić) naivno je slikarstvo doživjelo, od 1960-ih, svjetski uspjeh.
U duhu nadrealizma, fantastike i metafizičkoga slikarstva izgradili su svoja osebujna djela Miljenko Stančić, Vasilije Josip Jordan, Ivo Friščić, Nives Kavurić-Kurtović, Hrvoje Šercar, Dubravko Gjivan, Dimitrije Popović, Željko Lapuh.
Na iskustvima apstrakcije razvijaju individualne stilove Ivo Dulčić, Albert Kinert, Boris Dogan, Ordan Petlevski i Biserka Beretić. Ekspresionizmom i iskustvom informela prožete su slike Ljube Ivančića, dubuffetovskom stilistikom slikarstvo Ive Šebalja i Slavka Kopača. Poetsko figurativno slikarstvo njeguju Josip Vaništa i Josip Biffel, a dječjom spontanosti stvara Ivan Lovrenčić. Autohtono lirsko-apstraktno slikarstvo izgradili su Frano Šimunović i Oton Gliha.
Međunarodni umjetnički pokret Nove tendencije (1961) obnavlja zanimanje za konstruktivizam, Bauhaus, industrijsku estetiku i vizualna istraživanja. Uz slikare exatovce ističu se Juraj Dobrović i Miroslav Šutej. U slikare minimalizma ubrajaju se Mladen Galić, Ljerka Šibenik i Ante Kuduz, a Gorki Žuvela, Boris Bućan, Dalibor Martinis, Mladen Stilinović, Slobodan Braco Dimitrijević, Sanja Iveković i Željko Jerman u okviru konceptualne umjetnosti nastavljaju eksperimentirati rabeći netradicionalne umjetničke postupke i materijale. Druga polovina 1970-ih donijela je tom dijelu nove umjetničke prakse stanovit povratak slikarskoj i kiparskoj praksi u njezinoj elementarnoj i primarnoj pojavnosti s glavnim predstavnicima: Boris Demur, Milivoj Bijelić, Vladimir Gudac, Damir Sokić, Željko Kipke, Antun Maračić, Goran Petercol, Dubravka Rakoci; zasebnu skupinu čine Edita Schubert i Vladimir Dodig-Trokut. Slikari grupe Biafra (Rudolf Labaš, Ratko Janjić-Jobo, Robert Tanay, Zlatko Kauzlarić-Atač) zastupaju ekspresivnu i angažiranu figuraciju. U duhu nove figuracije apstraktne kompozicije radi Nikola Koydl, a ekspresivne Eugen Kokot i Zlatko Keser. Fotorealističke težnje slijede Vlado Jakelić, Zvonimir Mihanović, Marijana Muljević, Jadranka Fatur. Postmodernistički duh osjeća se od kraja osmog desetljeća u djelima Vatroslava Kuliša, Zlatana Vrkljana, Igora Rončevića, Nine Ivančić, Dalibora Jelavića, Lovre Artukovića, Duje Jurića, Ante Jerkovića, Antuna Borisa Švaljeka, Zoltana Novaka, Tonija Franovića.
S grafičkim radovima M. Cl. Crnčića hrvatska grafika postala je samostalnom likovnom disciplinom. Bogat grafički opus ima T. Krizman; njegovu krugu pripadaju Branko Šenoa, Dušan Kokotović i Vladimir Kirin. Gotovo svi hrvatski slikari izrađivali su i grafike u raznim grafičkim tehnikama, a neki su se opredijelili pretežito za grafiku. Snažne i zanimljive grafičke opuse izradili su Sergije Glumac, Antun Zuppa, Petar Šimaga, Frane Paro, Antun Babić, Virgilije Nevjestić, Zdenka Pozaić, Ivica Šiško i Ljubomir Stahov.
Prvi naraštaj hrvatskih kipara koji oblikuju realističkim pristupom s elementima naturalizma, a s vremenom prihvaćaju secesiju, jesu Ivan Rendić, Robert Frangeš-Mihanović i Rudolf Valdec, zatim kipar i vrstan medaljer Ivo Kerdić te Mila Wood. Skulpture impresionističke inspiracije rade Branislav Dešković i Ferdo Ćus. Velikan hrvatskoga kiparstva Ivan Meštrović ostvario je brojne skulpture u rasponu od secesije, preko rodinizma, antičkih, gotičkih i renesansnih iskustava te Bourdelleova i Maillolova shvaćanja oblika. Njegovi najdosljedniji sljedbenici bili su Toma Rosandić, Ivan Studin i Dujam Penić. Između dvaju ratova stvaraju Robert Jean-Ivanović, Frane Cota i Frano Kršinić, blizak klasici i mediteranskoj tradiciji, te Antun Augustinčić i Vanja Radauš, kipari psihološki motiviranog realizma.
U prvim godinama nakon II. svjetskoga rata u kiparstvu je došla do izražaja ideologija socijalističkoga realizma, koja je na javnim spomenicima pokušala izraziti duh borbe i stradanja. Promicatelji novoga duha u hrvatskom kiparstvu nakon 1950. jesu Kosta Angeli-Radovani, autor figurativne plastike, te Vojin Bakić i Dušan Džamonja, kipari apstraktnog izraza. Međunarodni pokret Nove tendencije potaknuo je A. Srneca na oblikovanje luminokinetičkih objekata, a V. Richtera na stvaranje takozvane sistemske plastike. Krugu apstraktnoga kiparstva pripadaju Belizar Bahorić, Ivan Kožarić, Stevan Luketić. Na rubu apstrakcije i figuracije svoje opuse izgradili su, najčešće u drvu, Ksenija Kantoci, Branko Ružić i Šime Vulas. Kiparska djela u staklu radili su Raoul Goldoni i slikar Antun Motika, a medalje i sitnu plastiku Želimir Janeš.
U šestom se desetljeću hrvatsko kiparstvo uključuje u suvremene svjetske tokove. Sklonost pop-artu pokazuju djela Zvonimira Lončarića, Vaska Lipovca, Stanka Jančića i Marije Ujević-Galetović; organičke skulpture radi Josip Diminić, a minimalističku skulpturu I. Kožarić i Branko Vlahović. Skupina Biafra (Stjepan Gračan, Ratko Petrić i Miro Vuco) zastupa društveno angažiranu figuraciju. Mlađi naraštaj kipara Peruško Bogdanić, Vladimir Gašparić-Gapa, Slavomir Drinković, Kuzma Kovačić, Petar Barišić, Kažimir Hraste, Matko Mijić, Dalibor Stošić, Siniša Majkus i dr. – oblikuje slobodnije apstraktne oblike rudimentarnih asocijacija.
Potkraj XVIII. stoljeća u Hrvatskoj se javljaju veće radionice (manufakture) za proizvodnju uporabnih i ukrasnih predmete. Osnivanjem Obrtne škole u Zagrebu (1882) nastali su uvjeti za podizanje kvalitete umjetničkih proizvoda. Isprva su oblikovani u povijesnim stilovima, često u spoju s tradicionalnim narodnim oblicima. Početkom XX. stoljeća izradba keramike bila je u znaku secesije (Antonija Krasnik); oko 1920-ih javlja se racionalniji, funkcionalistički pristup (Mila Petričić, Vlasta Baranjai). Osnove suvremenoj hrvatskoj keramici postavila je Blanka Dužanec (prva hrvatska školovana keramičarka), a uporabnoj Stella Skopal. Od hrvatskih keramičara ističu se Zlata Radej, Ivan Švertasek, Hanibal Salvaro, Ljerka Njerš; kiparski pristup keramičkim radovima imaju Edita Merle, Ivančica Cvitić-Znidarčić, Bojana Švertasek, Branka Uzur. Izradom tapiserija bave se Jagoda Buić, Ivana Tomljanović, Jasenka Tućan i Marika Danč-Roth. Kartone za vitraje radili su T. Krizman, M. Trepše, I. Dulčić, Josip-Dini Botteri i Jure Žaja. Sredinom 1930-ih zasnovana je Zagrebačka škola fotografije; realističke i socijalnokritičke težnje najviše je zastupao Tošo Dabac. U poslijeratnoj fotografiji značajni su autori Đuro Griesbach, Marijan Szabo, Milan Pavić, Mladen Grčević. Kulturnopovijesne spomenike i umjetnička djela snimaju Marija Braut, Nenad Gattin, Nino Vranić, Krešimir Tadić, Ivo Pervan, Damir Fabijanić, a propagandnom i modnom bave se Stefan Lupino, Luka Mjeda, Damir Hoyka i dr.
Ilustracije, oprema knjiga i plakat razvija se u Hrvatskoj početkom XX. stoljeća zaslugom T. Krizmana; uza slikare Lj. Babića, R. Auera i dr. ističu se pojedinim plakatnim rješenjima Franjo Branko Angeli-Radovani, Otto Antonini, S. Glumac, V. Kirin, Pavao Gavranić, Zdenka Sertić i dr. Tijekom i neposredno nakon II. svjetskoga rata plakat ima uglavnom ulogu političke promidžbe. Osobitu pozornost grafičkom oblikovanju vizualnih poruka poklanja grupa Exat 51, osobito I. Picelj razvija estetiku čistih i privlačnih vizualnih poruka. Na području gospodarske promidžbe zapaženi su Ferdo Bis i Milan Vulpe. Značajne stilove grade mnogobrojni slikari i profesionalni oblikovatelji plakata Mihajlo Arsovski, Boris Ljubičić, Željko Borčić, Stipe Brčić, Mirko Ilić, Ivan Doroghy i dr.
Karikatura se javlja u drugoj polovini XIX. stoljeća, osobito je jaka između dvaju ratova, u humorističnim i satiričnim časopisima (Branimir Petrović, Pjer Križanić i Sergej Mironović). U suvremenoj karikaturi ističu se Ismet Iso Voljevica, Oton Otto Reisinger, Srećko Felix Puntarić, Mojmir Mihatov i dr., a u izradbi stripova Andrija Maurović, Walter Neugebauer, Julije Radilović, Žarko Beker, Borivoje Dovniković, Radovan Devlić, Igor Kordej i dr. Povijest hrvatske scenografije započinje 1909. djelovanjem B. Šenoe. U najznačajnije hrvatske scenografe ubrajaju se Lj. Babić, K. Hegedušić, Zvonimir Agbaba, Aleksandar Augustinčić, Dinka Jeričević, a u kostimografe Inge Kostinčer-Bregovac, Dijana Kosec-Bourek, Đenisa Pecotić, Branka Donassy i Irena Sušac.