kulturologija

kulturologija, znanost o kulturi. Isprva se javlja kao dio općih znanosti, posebno humanističkih, os. u vezi s prosvjetiteljstvom (Voltaire, Condorcet i dr.), filozofijom povijesti (Vico, Herder, Hegel), općom sociologijom (Comte), teorijama prir. razvitka (Darwin), ili evolucionističkim (Spencer), historijsko-materijalističkim (Marx) i drugim teorijama društv. razvitka. Temeljna pitanja nastanka i razvitka kulture stariji su autori mahom izvodili iz svojih općih teorijskih uporišta kao što su biologistička, psihologistička, organicistička i dr., zapostavljajući aspekte autonomnosti kult. oblika, struktura, ustanova i tipova što su ih najprije iznijela moderna etnološka i antropološka istraživanja. Stoga se utemeljiteljem znanosti o kulturi i kulturnom razvitku općenito smatra brit. znanstvenik E. B. Tylor koji tako naslovljava i poglavlja svojega djela Primitivna kultura (1871) te ujedno daje opću definiciju → kulture. Također, kako je E. Durkheim iznio svoja shvaćanja o “društvenim činjenicama” i “kolektivnoj svijesti”, otvorio se put metodološki nezavisnim empirijskim istraživanjima kulture, ponajprije jednostavnih kultura amer. Indijanaca (F. Boas), Oceanije (B. Malinowski) i dr., te velikih sinteza, napose vezanih uz ulogu magije, kulta mrtvih, običaja (J. G. Frazer); istražuju se “obrasci kulture” (R. Benedict), kult. tipovi, institucije, oblici bračnih zajednica, fenomeni kult. prilagodbe, akulturacije, kulturalizacije; otkriva se jedinstvenost i posebnost svake kulture (E. Sapir, M. Mead, R. Linton, R. Redfield i dr.). Vezano uz razvitak sociologije, znatan je i utjecaj globalnih teorijskih usmjerenja, osobito → strukturalizma i → funkcionalizma. Uz prir. antropologiju koja istražuje biol. čimbenike, napose odvajanje ljudske vrste od drugih primata, čovjekovu pojavu i njegov prir. razvitak (K. Lorenz i dr.), kultura se postupno definira kao nova i posebna stvarnost, koja kao dinamična cjelina sama djeluje na razvitak čovjeka i društva; tako se odvajaju istraživanja kult. i biol. (organskih) činjenica (A. Kroeber). Pošavši od istraživanja pojedinih institucija i tabua (npr. incest) kao eminentno kult. (nebioloških i nepsiholoških), samoodređujućih kult. proizvoda, ta je kulturalistička gledišta najdosljednije razvio L. White, koji i osnažuje upotrebu novog naziva znanosti – kulturologija. U tom smislu kultura je, uz anorganski i organski, zaseban sloj svijeta i života te bi se (što ostaje prijeporno) moglo reći: ne određuju društv. i prir. odnosi kulturne, nego kult. odnosi određuju društv. i prir. odnose. Danas je k. razvijena empirijska i teorijska znanost, i dalje u užoj vezi s etnologijom i kult. antropologijom (uzimajući u obzir i biološku), te sociologijom i drugim društv. i humanističkim znanostima, a njezine spoznaje reflektiraju se od novih polit. paradigmi (npr. zaštita kult. različitosti), do gosp. interesa (npr. kult. menadžment); također, prvotno zanimanje za istraživanje jednostavnih kultura danas se znatno preusmjerava prema pitanjima kulture industr. i postindustr. društva, složenih urbanih aglomeracija, procesa globalizacije i dr. Prema jednom od mogućih određenja i razdiobi (E. Kale, Uvod u znanost o kulturi, 2003), njezin je predmet istraživanje osebujnosti kult. stvarnosti (uloga simbola, govora; kult. uzorci, oblici, procesi), odnosa čovjeka i kulture, kao i istraživanje ustroja kultura, svjetonazorskih, vrijednosnih, institucionalnih, statusnih određenja, te oblikovanja, obogaćivanja i razvitka kult. stvarnosti.