Vjekoslav Babukić
Babukić, Vjekoslav (Alojzije), hrvatski preporoditelj i jezikoslovac (Požega, 16. VI. 1812 – Zagreb, 20. XII. 1875). Studirao filozofiju u Segedinu, od 1830. u Zagrebu, 1832. završio i pravo. Od 1832. bilježnik banskoga Sudbenoga stola i odvjetnik, suplent za ugarsko i međunarodno pravo na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu. Bio je jednom od važnih ličnosti ilirskoga preporoda: urednik Danice ilirske (1838–40), tajnik Ilirske čitaonice (1838–42), Matice ilirske (1842–46), pokretač mnogih aktivnosti. Prvi profesor hrvatskoga jezika na Zagrebačkoj akademiji (to jest višoj gimnaziji) od 1846. Na nagovor Ljudevita Gaja piše gramatiku Osnove slovnice slavjanske narěčja ilirskoga (u Danici, 1836) – ona je osnova za normu sljedećih pedesetak godina; poslije su tu još Grundzüge der illirischen Sprachlehre (1849), te prva znanstvena hrvatska gramatika, Ilirska slovnica (1854), koja daje temelje hrvatskoga fonetskog nazivlja (na primjer samoglasnik, suglasnik, naglasak); u njoj je i prvi hrvatski etimološki rječnik novijega vremena; tu je i prva upotreba naziva štokavci, čakavci, kajkavci. Prvi je počeo sintaktički proučavati rečenicu. Babukić je napisao nekoliko rasprava o pravopisu te više raznih tekstova. Babukićeva kodifikacija književnoga jezika bila je norma do pred kraj XIX. stoljeća: morfonološki pravopis (Babukić: “Piši za oko, a govori za uši”), stariji padežni oblici, genitiv množine s pisanim –ah (izgovor dugo a ili s neobveznim h, no to h više ne čita u gramatici iz 1854). Surađivao na izradi Mažuranić–Užarevićeva i Drobničeva rječnika.