ban

ban, instalacijska zastava bana Josipa Šokčevića iz 1860.

ban, žezla hrvatskih banova Josip Šokčevića i Franje Vlašića
ban, najviši državni dužnosnik u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, Slavoniji i Bosni te graničnim područjima Ugarske (Mačva, Severin i dr.). Naziv vjerojatno dolazi od mongolsko-turske riječi bajan (bogat, imućan), koja je u hrvatski jezik ušla preko Avara. U ranome srednjem vijeku ban pod naslovom ban Hrvata upravlja uime kralja Likom, Gackom i Krbavom. Nakon izbora Kolomana za hrvatskog kralja i personalne unije s Ugarskom (1102), ban je kraljev predstavnik na cjelokupnome hrvatskom području od Drave do Jadrana. U drugoj polovici XII. stoljeća zabilježeni su i prvi bosanski banovi (Borić, Kulin), a u XIII. stoljeću nastaje i nov tip bana (vrhovni vojni zapovjednici i upravitelji graničnog područja). Tijekom XIII. stoljeća postupno počinje odvajanje dotad cjelovite banske vlasti na dva područja, te se jedan ban postavlja za Slavoniju, a drugi za Hrvatsku (primorski ban, ban Hrvata, ban Hrvatske i Dalmacije); taj će se proces dovršiti u razdoblju anžuvinske vladavine srednjeg XIV. stoljeća. Na razvoj banskog položaja važan je utjecaj imalo razdoblje od kraja XIII. i početkom XIV. stoljeća, kada je banska čast bila nasljedna u obitelji Šubića Bribirskih. Potkraj XV. stoljeća banska čast napokon se spaja (hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban), a poseban ugled dostiže tijekom protuturskih ratova, osobito u doba Petra Berislavića (1513–20). U razdoblju vladavine Habsburgovaca banske su ovlasti često krnjene, a dio hrvatskog teritorija izuzet je iz njegove jurisdikcije i podvrgnut neposrednoj austrijskoj vojnoj upravi (Vojna granica). Ugled banske časti unatoč tome još je više porastao, jer su upravo banovi predvodili borbu protiv centralizatorskih tendencija bečkoga dvora (npr. Nikola i Petar Zrinski). Ukidanjem staleškog društva u Hrvatskoj 1848. položaj bana izmijenio se u skladu sa zahtjevima narodnog pokreta te je ban trebao upravljati svim hrvatskim zemljama. Taj je cilj djelomice ostvaren imenovanjem Josipa Jelačića, ali se sve njegove službe (hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban, guverner Dalmacije i Rijeke, vrhovni vojni zapovjednik Vojne granice) nije uspjelo spojiti na ustavnoj razini. Hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868) banski je položaj oslabljen, jer je bana otada kralj imenovao na prijedlog ugarskog ministra predsjednika. Banska je služba ukinuta Vidovdanskim ustavom 1921. nakon stvaranja Kraljevine SHS. Za vrijeme Šestosiječanjske diktature postavljani su banovi za tadašnje banovine, ali oni su bili samo najviši upravni činovnici, čvrsto podređeni centralističkoj vlasti u Beogradu. Godine 1939. banska funkcija u novouspostavljenoj Banovini Hrvatskoj dobila je nešto šire ovlasti. Položaj i funkcija bana ukinuta je ponovno 1941.