berberski jezici (libijsko-guančki), naziv za jednu od grana jezika unutar afrazijske (semitohamitske) jezične porodice. Ima više od 200 jezika, dijalekata i govora (40–50% stanovnika s Afrike po jeziku su Berberi). Libijski su jezici ovi: 1. Tripolitanski epigrafski jezik (nedešifriran). 2. Istočnolibijska skupina jezika i dijalekata: siva, zurg, fezanski, gadames i dr. 3. Južnolibijska (tuareška) skupina jezika i dijalekata: razni tuareški (tuareg). 4. Zapadnolibijska (zenaška) skupina (zenaga). 5. Sjevernolibijska skupina: atlaska podskupina: tašelhit (jezici šilh), tamazigt (berberski jezici); zenetska podskupina; kabilski jezik. 6. Istočnonumidijski epigrafski jezik (numidijski, starolibijski, masilijski). 7. Zapadnonumidijski epigrafski jezik (numidijsko–mauretanski, mazezilijski). Današnji jezici gotovo da su bespismeni (kao viši jezik služi arapski, također francuski, u Alžiru). U novije se vrijeme latinicom piše kabilski. Saharski Tuarezi služe se od starine alfabetom tifinag, koji je srodan s libijskim pismom. Najstariji oblik libijskoga pisma jest istočnonumidijsko (←II. stoljeće, na području Alžira), nešto je mlađe zapadnonumidijsko (prijelaz era). Epigrafskih natpisa na libijskom pismu (iz neznana vremena; dio sigurno iz ←I. tisućljeća) ima po cijeloj Sahari i Libijskoj pustinji. Jedna varijanta libijskoga pisma koristila se na Kanarskim otocima. – Libijsko je pismo nastalo na osnovi južnoarabijskoga, s raznim utjecajima. Guančki su jezici poznati iz zapisa Španjolaca iz vremena XIV–XVI. stoljeća i poslije. Govorili su se na Kanarskim otocima, izumrli do XVIII. stoljeća. Poznato je oko 1000 riječi i oko 30 sklopova; nešto se o leksiku zna po posuđenicama iz guančkoga u kanarski dijalekt španjolskog jezika. Guančki i libijski jezici razišli su se u ←III. tisućljeću, negdje u Libijskoj pustinji; odande su se Guanči preselili na zapad, kroz Saharu do atlantske obale i dalje na Kanarske otoke.