indoarijski jezici, podgrana u indoiranskoj grani indoeuropske jezične porodice.
Stari indoarijski jezici jesu vedski i sanskrt. Vedski, jezik brahmanizma, jest iz ←XII–←IX. stoljeća i iz nešto mlađega vremena (do ←VI–←IV. stoljeća), no zapisan je poslije (Rgveda na dijalektu sa sjeverozapada Indije). Sanskrt je mlađi književni jezik, od arhaičnoga oblika ←IV/←III – III/IV. stoljeća (Mahābhārata, Rāmāyanā), preko klasičnoga (sredina ←I. tisućljeća) do procvata u V–XII. stoljeću.
Srednji indoarijski jezici jesu pali i razni prakrti, od sredine ←I. tisućljeća do sredine I. tisućljeća. Pali je neka vrsta zajedničkoga jezika na kojem je zapisan budistički kanon južne grane. Jezici prakrti jesu šauraseni, maharaštri, magadhi, razni džainski prakrti, ardhamagadhi, pajšači, apabhramša i dr.
Novi indoarijski jezici najstarije spomenike imaju iz X–XII. stoljeća (starobengalski, staromaratski, starohindski). Sjevernoindijski jezici jesu sjeverni /sindhi, lendi, (istočno)pandžapski, zapadni (gudžaratski i radžastanski)/, središnji (zapadnohindski ili hindski), istočni (istočnohindski i potomci staroga magadhija: bihari, orija, bengalski, asamski) i južni (marathi). Posebne su skupine jezici pahari (s nepalskim), sinhalski jezik te romski jezici. Hindski dijasistem ima dva književna jezika: hind(sk)i i urdu.