Cipar

Službeni naziv: Republika Cipar; Kypriaki Dimokratía (grčki), Kıbrıs Cumhuriyeti (turski)
Površina: 9251 km2
Stanovništvo (838 897; 90,7 stanovnika/km2); 55% gradsko
Glavni grad Nikozija (grčki Lefkōsía, tur. Lefkoşa), 310 000 stanovnika
Upravna podjela 6 distrikata
Službeni jezici grčki, turski
Valuta turska lira (u turskom dijelu države), euro (u grčkom dijelu države)
Cipar, otočna država u istočnom dijelu Sredozemnoga mora, ima 648 km morske obale.
Prirodna obilježja

“Zelena linija”
U fizičkogeografskom smislu na Cipru se razlikuju četiri cjeline. Na sjeveru, duž obale, pruža se uski planinski lanac Kyrenia, građen pretežno od mezozojskih vapnenaca i dolomita. Visine uglavnom manje od 800 m, najviši vrh u z dijelu, 1024 m. Na JZ pruža se drugi planinski lanac, Troodos, građen pretežno od magmatskih stijena. Tu je najviši vrh Cipra Ólympos, 1951 m. Između tih dvaju planinskih lanaca prostire se 130 km duga i 20–40 km široka nizina Mesaoria (= između planina), u kojoj je smješten i glavni grad. Na južnom dijelu otoka pruža se visoravan, koja se spušta u plodnu priobalnu nizinu. Na otoku prevladava sredozemna klima s blagim i vlažnim zimama, te vrućim i suhim ljetima. Srednja temperatura srpnja, osim u višim predjelima, iznosi više od 30 °C, a u siječnju 14–15 °C, u planinama se redovito spušta ispod 0 °C. Oborina ima od 450 mm u nizinama, do 1000 mm u gorju. Prirodna vegetacija u nižim predjelima je makija, u nešto višim šume hrasta, bora i cedra, a zatim slijede pašnjaci. Ravničarski dijelovi danas su kultivirani. Sve veće ciparske rijeke izviru na Troodosu. Najveća je Pedieos, koja teče na istok i ulijeva se u zaljev Famagustu. Karyoti teče na zapad, u zaljev Morphou, a Kouris na jug u zaljev Episkopi. Sve rijeke ovise o zimskim kišama i ljeti redovito presušuju.
Stanovništvo
Stanovništvo Cipra čine dvije glavne skupine: Grci (85%) i Turci (12%). Grci su potomci doseljenika s Peloponeza (oko ←1100. godine) i domaćega stanovništva, a Turci potomci doseljenika za osmanske okupacije (od 1571). Stalni sukobi tih dviju zajednica kulminirali su 1974. turskom invazijom i de facto podjelom Cipra na sjeverni, turski (oko 36% površine otoka), i južni, grčki dio. Došlo je do preseljenja stanovništva u njihova većinska područja, a 1983. proglašena je nezavisna turska država. Sukladno nacionalnoj strukturi, dva su službena jezika: grčki i turski. Grci su većinom pripadnici Pravoslavne crkve, a Turci su islamski suniti. Gustoća naseljenosti veća je na grčkom području, usprkos određenoj imigraciji iz Turske na sjeverni dio. Iako je Cipar tradicionalno ruralna zemlja, u gradovima živi oko 55% stanovništva, što je dijelom rezultat preseljenja nakon podjele otoka, budući da su se izbjeglice naseljavali uz gradove. Glavni grad podijeljen je na dva dijela. U južnom dijelu države ostali veći gradovi jesu Lemesós/Leymosun (prije Limassol), 154 400 stanovnika, Lárnax/Larnaca (68 500), Néa Páfos/Paphos (38 800), a u sjevernom dijelu Gazi Magusa/Ammochostos (prije Famagusta), 22 200 stanovnika. Porast stanovništva je spor: rodnost je oko 14‰, a smrtnost 7‰, uz pozitivnu migracijsku bilancu. Dobna struktura je povoljna, mlađih od 15 godina je 23%, a starijih od 65 godina 11%; očekivano trajanje života je 78 godina.
Gospodarstvo

ribarski brodovi u Polisu
Gospodarsko stanje Cipra u velikoj je mjeri određeno političkom podjelom otoka koja se odrazila i na monetarnu dvojnost – na sjevernom dijelu uvedena je turska lira, a u južnom dijelu, do uvođenja eura 1. I. 2008, vrijedila je ciparska funta. U sjevernom dijelu nacionalni je dohodak znatno niži, a budući da tursku državu na Cipru priznaje samo Turska, teško je ostvariva bilo kakva međunarodna suradnja. Kako je turizam jedan od važnih izvora prihoda (2,4 milijuna stranih turista, 1999. godine), politička nestabilnost utječe na njegovu fluktuaciju. Ipak, tijekom 1990-ih Cipar bilježi gospodarski rast. Većina poljoprivrednoga zemljišta nalazi se u području nizine Mesaoria (Messaria), pretežno na turskom području. Produktivnost poljoprivrede jako je ugrožena nedostatkom vode potrebnom za natapanje. Glavne poljoprivredne kulture jesu povrće i voće, naročito citrusi, nešto žitarica, grožđe i masline. Važan je uzgoj ovaca. Od rudnih bogatstava veća su nalazišta kroma, gipsa i azbesta, a nekadašnja poznata nalazišta bakra uglavnom su iscrpljena. U industriji se ističu prehrambena (vino), duhanska, kožarska i tekstilna, te cementna. Uvoz je višestruko veći od izvoza; uvozi se raznolika industrijska roba, strojevi, nafta, prehrambeni proizvodi, a izvoze agrumi i drugo voće, vino, tekstilni proizvodi, cement. Glavni partneri: Velika Britanija, SAD, Rusija, Grčka, a sjevernom dijelu i Turska.
BNP (1998): 8,98 milijarda USD
Udio BDP-a po sektorima (1997): poljoprivreda 4%, industrija 23%, usluge 73%
Udio zaposlenih po sektorima (1998): poljoprivreda 10%, industrija 23%, usluge 67%
Nezaposlenih (1998): 3,3%
Inflacija (1990–98): 3,7% godišnje
Realan rast gospodarstva (1993–94): 3,5% godišnje
Uvoz (1998): 3,2 milijarde USD
Izvoz (1998): 0,9 milijarda USD
Povijest

Neapáfos, kraljev grob

Kolossi, utvrda blizu Limassola
Sred. ←II. tisućljeća pod vlašću Egipta; tijekom ←XV. st. te u ←IX. i ←VIII. st. tješnje se vezuje uz Grčku; u ←VII. st. na C. opstoje grč. i feničke kolonije. Od ←525. perz. vlast, od ←333. Aleksandra III. Velikog i Ptolemejevića; od ←58. Rima i od IV. st. Bizanta, pod čijom vlašću ostaje više od 7 stoljeća. U XII. st. često mijenja gospodare. Templari ga kupuju od engl. kralja Rikarda I. i 1192. preprodaju Gvidu Lizinjanskom, naslovnom kralju Jeruzalema; on je utemeljio dinastiju koja je Ciprom vladala do 1474. Godine 1571. zauzimaju ga Turci; u XVIII. i XIX. stoljeću česti su protuturski ustanci. Nakon rusko-turskoga rata 1878. C. je ustupljen Velikoj Britaniji, koja ga anektira 1914; status krunske kolonije od 1925. Izgrađene su važne britanske pomorske baze. Na otoku jača narodnooslobodilački pokret Énôsis (Ujedinjenje) koji teži ujedinjenju s Grčkom i koji organizira protubritanske demonstracije, pa i pobunu 1931, koju je britanska vojska ugušila. Za II. svjetskoga rata mnogi ciparski Grci borili su se u britanskim postrojbama u nadi da će se nakon okončanja rata Cipar ujediniti s Grčkom. Dolaskom arhiepiskopa → Makariosa na čelo autokefalne Ciparske pravoslavne crkve 1950. ciparski Grci dobivaju i političkoga vođu. Pitanje ciparskoga samoodređenja pokrenuto je i u Ujedinjenim nacijama. Na kraju je Makarios odustao od ujedinjenja s Grčkom i pristao na kompromisno rješenje o osnivanju neovisne države 1960. Na izborima 1959. Makarios je izabran za predsjednika, a za potpredsjednika dr. Fazil Küçük iz redova ciparskih Turaka. Cipar je pristupio pokretu nesvrstanih a postao je i član Commonwealtha. Međuetnički sukobi nastavili su se i u 1960-ima, vojne snage UN-a od 1964. smirivale su situaciju. U srpnju 1974. grčka vojna hunta zbacila je predsjednika Makariosa kako bi se omogućilo ujedinjenje Cipra s Grčkom. Pet dana nakon vojnoga puča turska je vojska izvršila invaziju na otok pod izlikom uspostave reda i mira. U kolovozu je okupirala 2/5 otoka, a nakon prekida vojnih sukoba oko 180.000 ciparskih Grka protjerano je iz svojih domova na sjeveru zemlje u južne dijelove, iz kojih je oko 50.000 ciparskih Turaka prešlo u sjeverni dio, gdje je 1975. uspostavljena Turska Federalna Država Cipar (→ Rauf Denktaş). Potkraj 1974. Makarios je vraćen na vlast, a nakon njegove smrti 1977. predsjednikom postaje → Spiros Kiprianu. Godine 1983. ciparski Turci proglašavaju Tursku Republiku Sjeverni Cipar (priznaju je samo Turska i Pakistan). Pregovori o ujedinjenju Cipra traju već više od 30 godina, a opterećuju ih politički prijepori između Grčke i Turske. U prvoj polovini 1990-ih grčki dio otoka (Republika Cipar) potpisao je obrambeni sporazum s Grčkom i težio priključenju Europskoj uniji, što se i ostvarilo 1. V. 2004. Tome su se odlučno protivili ciparski Turci koji su uspostavili jednostrani obrambeni savez s Turskom (1994) i Sporazumom o udruživanju (1996) potiču integraciju s Turskom. Godine 2008. Republika Cipar pristupila je eurozoni. 
Kultura i umjetnost
Nalazi iz mlađega kamenog doba (tragovi nastamba i keramike). Bogata nalazišta bakrene rude omogućila su razvoj visoko razvijene brončanodobne kulture s utjecajima egipatske, mezopotamske, maloazijske i egejske kulture (uporabna keramika, životinjski i ljudski likovi od gline). U ←XII. st. jačaju utjecaji kretsko-mikenske, a potom grč. kulture (ostaci kultnih građevina Hagia Irina, Dali) i gradskih utvrda (Vuno). U doba razvoja klas. grč. umjetnosti, na Cipru se razvijaju gradovi, od kojih je najvažniji Páfos (veliki hram i svetišta Afrodite). Kontinuitet utjecaja s Orijenta prisutan je u umjetnosti Cipra i u rim. doba (hramovi, terme, vile i dr.). Na otoku je sačuvan niz ranosrednjovj. biz. sakralnih građevina, često s ciklusima kvalitetnih mozaika (crkva u Kiti nedaleko od Larnake i manastir kraj Lithrangomija, V/VI. st.). Od XI. st. prodiru roman., a od XIII. got. utjecaji, poglavito iz s Francuske (crkva u Lapaisu, prvostolnica u Famagusti), a gradi se i u miješanom got.-biz. stilu (crkva u Morphu). Od svjetovnih građevina važnije su tvrđave u Kyreniji (XIII. st.) i Famagusti (XIV. st.) te tzv. kraljevski dvorac u Nikoziji (XV. st.). Tijekom XIV. st. preko Venecije jačaju renesansni utjecaji kada cvate tradic. proizvodnja keramike i tekstila (ciparski damast).