Dalmacija

Dalmacija, Kornati

Dalmacija, terasasti vinogradi kraj Primoštena

Dalmacija, krš u Dalmatinskoj zagori

Dalmacija, ribarski brodovi u Podgori

Dalmacija, solane u Malostonskom zaljevu
Dalmacija, jedna od najstarijih povijesno-geografskih regija uz istočnu obalu Jadrana; tijekom povijesti znatno je mijenjala prostorni obuhvat (rimska, bizantska, venecijanska, austrijska). U granicama Republike Hrvatske obuhvaća oko 12 000 km2 s oko 860 000 stanovnika i poklapa se s geografskom regijom južnoga hrvatskog primorja ili južne Hrvatske; proteže se od Tribanj-Krušćice u podvelebitskom primorju na sjeverozapadu do granice s Crnom Gorom (rt Oštra) na jugoistoku, na moru obuhvaća Pag i sve istočnojadranske otoke jugoistočno od Kvarneričkih vrata, na kopnu joj je unutrašnja granica određena visokoplaninskom međom na Velebitu, Dinari i Kamešnici, odnosno državnom granicom s Bosnom i Hercegovinom. Tradicionalno se dijeli na otočni, obalni i unutrašnji submediteranski dio (→ Dalmatinska zagora ili Zagora). Veći otoci su Brač, Hvar, Pag, Korčula, Dugi otok i Mljet; na otocima živi oko 83 000 stanovnika. U sjeverozapadnom dijelu otoci su brojniji, izduženi i usporedni, te međusobno i prema kopnenoj obali izdvajaju morske kanale (tzv. dalmatinski tip obale). Osim u → Ravnim kotarima, obalni pojas pretežno je uzak, od zaleđa odvojen vapnenačkim planinama. Dalmacija je pretežno krško područje, građeno od vapnenaca i dolomita s izdvojenim plodnijim flišnim područjima. U zaleđu se izdvajaju pojedina polja u kršu (Imotsko, Sinjsko i druga). Na otocima i u priobalju klima je sredozemna, sa suhim vrućim ljetom i blagim zimama; u zaleđu su zime hladnije i vlažnije. Tekućice su uglavnom kratke, vodom bogatije zimi; najveće su rijeke Cetina, Krka, Zrmanja i Neretva. Poljoprivreda i ribarstvo imaju ograničenu važnost; povrtlarstvo i voćarstvo u izdvojenim plodnijim područjima (Ravni kotari, delta Neretve, Konavle), uzgoj masline, vinove loze, smokve, ovčarstvo (na Pagu), ribarstvo, marikultura. Solane (Pag, Ston). Brodogradnja, brodarstvo, industrija u gradovima. Glavne luke: Split, Zadar, Šibenik, Ploče, Dubrovnik. Razvijen je turizam, posebno kupališni i nautički. Cestovne i željezničke veze uglavnom ne zadovoljavaju suvremene potrebe; važan zračni promet (Dubrovnik, Split, Brač, Zadar), trajektne veze s otocima i Italijom. Podjela prema gravitacijskim utjecajima većih gradova na sjevernu (Zadar, Šibenik), srednju (Split; između rta Ploča i ušća Neretve) i južnu Dalmaciju (Dubrovnik).
Povijest
Ime Dalmacija javlja se u I. st. kao naziv za područje nastanjeno plemenom → Delmata (Dalmata) i srodnim ilirskim plemenima. U predrimsko doba na tom su prostoru obitavala ilirsko-keltska plemena (Ardijejci, Delmati, Japodi, Desidijati, Dokleati i drugi). Darovanjem zapadnorimske carice Gale Placidije (437) Dalmacija je postala istočnorimskim posjedom; 480. dolazi pod vlast italskoga vladara Odoakra, a 493. kralja Ist. Gota Teodorika. Nakon što je bizantski car Justinijan II. porazio Gote, Dalmacija je 535. pripala Bizantu; potkraj VI. st. priključena je bizantskom egzarhatu sa sjedištem u Ravenni. Početkom VII. st. prodiru avarsko-slavenska plemena, razaraju niz gradova (Salona, Delminij, Epidaur) i uskoro zaposjedaju cijelo područje Dalmacije (osim romanskih gradova uz more). Na sjevernom dijelu Dalmacije ustrojava se kneževina Hrvatska, a na jugu se postupno oblikuju početci neretljanske, zahumske, travunjske i dukljanske oblasti. Aachenskim mirom (812) franačka se država odrekla u korist Bizanta pretenzija na Dalmaciju. U drugoj polovici IX. st. ustrojena je tema Dalmacija sa sjedištem u Zadru; istodobno započinje (useljivanjem Hrvata iz unutrašnjosti) sve snažnija kroatizacija romanskih gradova u uzmornom pojasu. U doba hrvatskoga vladara Tomislava priključena je hrvatskoj državi, a od vremena kralja Stjepana Držislava hrvatski vladari nose naslov kralja Dalmacije. Na izmaku X. st. Mlečani (za dužda Petra II. Orseola) privremeno uspijevaju zauzeti Dalmaciju; 1102. Dalmacija je u okviru Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, a na kraju XIII. i u XIV. st. njome faktički gospodare moćni hrvatski velikaši Šubići (knezovi Bribirski). Istodobno traju presezanja Mletačke Republike koja zauzimanjem Dalmacije nastoji osigurati neometanost plovidbenih putova Jadranom. Nakon poraza u ratu s kraljem Ludovikom I. Anžuvincem, Zadarskim mirom (1358) Dalmacija je za idućih pola stoljeća pripala Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Početkom XV. st., u doba dinastičkih previranja, Mlečani na osnovi ugovora s kraljem Ladislavom Napuljskim (1409) do 1420. zauzimaju najveći dio Dalmacije te je uključuju u sustav svojih prekojadranskih stečevina (Stato da mar). Kao dio Mletačke Republike dalmatinski će gradovi biti ustrojeni po komunalnom sustavu uprave, na čelu s gradskim knezom (redovito mletačkim plemićem) i gradskim vijećem (sastavljenim od pripadnika gradskoga plemstva). U doba mletačke uprave Dalmacija je u cijelosti bila podvrgnuta upravnoj i gospodarskoj politici središnjice (usmjeravanje dalmatinskoga gospodarstva na Mletke i mletačke posjede), okrnjena je lokalna autonomija (prije zasnivana na srednjovjekovnim statutima), a kulturni i umjetnički razvoj više je nego prije podložan talijanskim (ponajprije mletačkim) utjecajima. Stabilan razvoj dalmatinskih komuna narušit će već od druge polovine XV. st. osmanski napadi i osvajanja. Nakon Ciparskoga rata (1570–71) veći dio obalnih gradova sveden je na uzak priobalni teritorij. Završetkom Kandijskoga (1645–69) i Morejskoga (1684–99) rata granice Dalmacije (a time i ime Dalmacije) mletačkim se osvajanjima šire na zaleđe; ondje se također uspostavlja mletačka uprava zasnovana na obrambeno-vojnim načelima (serdarije). Nakon propasti Mletačke Republike (1797), Dalmacija je mirovnim ugovorom u Campoformiju pripala Austriji (doba prve austrijske uprave); Požunskim mirom (1805) Francuskoj; 1809–13. uključena je u francuske Ilirske provincije, a odlukom Bečkoga kongresa 1815. postala je austrijskom „krunskom zemljom” Kraljevinom Dalmacijom (doba druge austrijske uprave). Zahtjevi za političkim i državnim sjedinjenjem s maticom Hrvatskom prerasli su, nakon revolucionarnih događanja 1848/49., u ogorčenu političku borbu nakon 1860., predvođenu Narodnom strankom (M. Klaić, N. Nodilo, M. Pavlinović i dr.), a protiv autonomaške italofilske struje (A. Bajamonti). Do kraja XIX. st. Narodna stranka pobijedila je na izborima u velikoj većini dalmatinskih gradova, a 1870. autonomaši su poraženi i u izborima za Dalmatinski sabor. Slom Austro-Ugarske Monarhije (1918) nije dokrajčio odvojenost Dalmacije od Hrvatske jer je Rapallskim ugovorom (1920) Italija anektirala Zadar te otoke Lastovo i Palagružu. Početkom Drugoga svjetskog rata na tlu Kraljevine Jugoslavije (1941) Italija je okupirala (u dogovoru s ustaškim režimom NDH) najveći dio Dalmacije; uslijedio je masovni antifašistički pokret u svim dijelovima Dalmacije. Nakon kapitulacije Italije (rujan 1943) Dalmaciju su zauzele njemačke snage; do kraja 1944. Dalmaciju su oslobodile partizanske snage NOV-a. Mirovnim ugovorom iz 1947. Zadar, Palagruža i Lastovo i formalno su uključeni u sastav Dalmacije, odnosno Hrvatske.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: