kineska književnost. Klasična književnost. Čini je “Pet kanona” (“Kanon o mijenama”; “Kanon dokumenata”; “Pjesmarica” ili “Kanon pjesama”; “Anali razdoblja proljeća i jeseni”; “Kanon o obredima”) te “Četiri knjige” (“Rasprave”; “Prava sredina”; “Veliko učenje”; “Mencius”), koji su tisućama godina predstavljali temelj kin. duhovnosti. “Kanon o mijenama” ili “Yi jing” nastajao je između ←X. i ←VIII. st. i sadržava 64 heksagrama s objašnjenjima o njihovu značenju, a poslije dopune i tumačenja tog teksta napravio je Konfucije (←551 – ←479). “Kanon dokumenata” ili “Shu jing” nastaje između ←XI. i ←VII. st. kao zbirka rasprava, carskih ukaza ili zapisa o vladarima, a konačnu redakciju također je napravio Konfucije koji je sabrao i izabrao tekstove “Pjesmarice” (o. 300 poema religioznih, ljubavnih i nar. sadržaja). Konfucije potpisuje i redakciju “Anala razdoblja proljeća i jeseni” ili “Chun qui” (←772 – ←481), koji predstavlja kroniku kraljevstva Lu. “Kanon obreda” ili “Li ji” sastavljen je od komentara obreda nastalih od ←IV. do ←I. st. Prva od četiriju knjiga klasika predstavljaju “Rasprave” ili “Lun yu”, jedino autentično Konfucijevo djelo, nastalo od aforizama, izreka i Konfucijevih razgovora, dok Meng-tse (←372 – ←289) u djelima “Prava sredina” ili “Zhong yong”, “Veliko učenje” ili “Ta xue” te “Mencius” ili “Meng Zi” objašnjava i zastupa Konfucijev nauk. Vrlo važno mjesto uz filozofiju i književnost zauzimaju i historiograf. djela. Klas. djela koja sadrže mnoge pov. izvještaje i dokumente snažno su utjecala na kasnije historiograf. tekstove, koje često sačinjavaju anegdote, priče i dijalozi s pov. ličnostima poput komentara “Zuo zhuan” iz kanonske knjige “Anali razdoblja proljeća i jeseni”. Ipak se prvim velikim i nezaobilaznim pov. djelom smatraju “Povijesni zapisi” ili “Shi ji”, nastali u razdoblju dinastije Han (←206 – 220) oko ←85, koje je napisao služb. historiograf cara Wua Si-ma Qian (r. ←145). On je, koristeći se carskim arhivom i bibliotekom, napisao cjelovitu povijest Kine od prapočetaka do svojega vremena, a to je djelo, koje sadrži carske anale, kronologiju i geneaologiju, zapise iz teorije obreda, glazbe, astronomije i trgovine te monografije velikih obitelji i važnijih pov. ličnosti, ostalo stoljećima nenadmašen uzor historiograf. pisma. Prema njemu nastaje i “Povijest kasne Han-dinastije”, autora Ban Gua, kao prvo ostvarenje iz niza od 24 knjiga koje obuhvaćaju razdoblje od dinastije Han do kraja dinastije Ming, a pisali su ih ugl. carski povjesničari.
Novela i roman. Prvi romani ugl. su određeni tematikom pov. događaja, a prve kraće proze nastaju u doba Šest dinastija (III–VII. st.), vremenu širenja taoizma i budizma, i to najčešće u formi čudesnih priča. Pišu se i anegdote te novele iz nar. života, kao i društv. satira. Romantična proza snažno se javlja u razdoblju Tang (VII–X. st.). Uz novele i čudesne priče javljaju se romansirane biografije i ljubavne pripovijesti, a najboljim piscem razdoblja smatra se Han Yu (768–824), koji reformira prozu i uvodi tzv. paralelni stil. Poslije dolazi do opadanja narativne produkcije, sve do obnove u razdoblju Sung (X–XIII. st.), kada nastaje veći broj fantastičnih i pov. priča, legendi, ljubavnih i religioznih novela. Pisci pišu bilješke pisane govornim jezikom na osnovi kojih će se razviti roman. U pećinama Dunhuanga (Tunhuanga) u pokrajini Gansu (Kansu) nađeni su mnogobrojni popularnije pisani budistički tekstovi te raznovrsni tekstovi za razonodu, koji su stekli veliku popularnost. Poslije se i tiskaju ti pomoćni tekstovi i bilješke. Prvi romani nastaju na različite teme, a izvorni tekstovi poslije su prerađivani i mijenjani. Najpoznatiji romani ugl. se oslanjaju na pov. događaje. Među njima se izdvaja “Roman o trima kraljevstvima” ili “San guo zhi yan-yi”, čija konačna verzija nastaje u XIV. st., a osnovu čine ratni i pustolovni događaji. Pustolovna je karaktera i roman “Na rubovima vode” ili “Shui-hu Zhuan” iz XIV. st., dok u XVI. st. na temelju legenda o doživljajima Xuanzanga, koji je u VII. st. putovao u Indiju i donio budističke sutre, nastaje roman “Hodočašće na zapad” ili “Xi you ji”. Na ova djela veže se i društv. roman “Šljivin cvijet u zlatnoj vazi” ili “Jin ping mei” iz XVI. st. Vrlo je značajan roman dvojice autora iz XVIII. st. “San u crvenoj sobi” ili “Hung lou meng” s temom iz obiteljskog i ljubavnog života, a u istom stoljeću nastaje i roman “U gaju književnika” ili “Run lin wai-shu”, koji govori o ljudskim karakterima, pokvarenosti i licemjerju.
Poezija. Izrazito je razvijena u kin. književnosti. Klas. kin. poezija poznaje dva prevladavajuća usmjerenja. Jedan pjesnički smjer nastaje pod utjecajem kanonskog teksta “Pjesmarice” ili “Shi jing”, zbirke od tristotinjak himna ili didaktičnih pjesama, koju je kao prvu antologiju kin. lirike sastavio Konfucije. Drugi smjer čine pjesme nastale na jugu Kine, na teritoriju kraljevstva Chu, a znamenite su elegije o Chu, među kojima je najznačajnija elegija “Li-sao” najstarijega kin. pjesnika Qu Yuana (kraj ←IV. – poč. ←III. st.). Nakon razdoblja Han pjesništvo se tematski ugl. usmjeruje na opise prirode, a ujedinjene dvije tradicije aktivno djeluju sve do poč. dinastije Tang, klasicističkog i zlatnog razdoblja kin. pjesništva. Vodeći su pjesnici tog razdoblja Li Bai (Li Tai-po, 701–762), Du Fu (Tu Fu, 712–770) i Bai Ju-yi (Po Chu-yi, 772–846). Značajne domete kin. poezija ostvaruje i za vrijeme dinastija Sung (X–XIII. st.) i Yuan (XIII–XIV. st.).
Drama. Kin. dramatika podjednako njeguje dram. tekst kao i glazbu, ples, scenski pokret, pjevanje, dekor i akrobacije. Još u vrijeme dinastije Han javljaju se začeci kin. kazališta, no konkretniji razvoj moguće je pratiti tek od razdoblja Sung (X–XIII. st.), snažnije od početaka dinastije Yuan. Najstariji oblik scenskog izražavanja sastoji se samo od jednoga glumca, kojemu pomažu drugi glumci. Od razdoblja Yuan (XIII–XIV. st.) sve do kraja XIX. st. prevladavat će u drami južni pravac, koji karakteriziraju dulje dram. predstave visoke knjiž. i glazb. vrijednosti. Na kraju XIX. st. prevlast preuzima sjev. pravac odn. pekinška opera. Od sred. XX. st. dolazi do reforme opere i kaz. izraza te se potiskuju stariji komadi, a prevladavaju domoljubna i ideološka kaz. djela.
Novija književnost. Dvadesetih godina XX. st. dolazi do knjiž. revolucije koja je povezana s polit. i društv. promjenama. Odbacuje se knjiž. tradicija te se nova rješenja traže u uzorima iz stranih književnosti. Tada nastaje časopis “Nova mladost”, koji zagovara upotrebu govornog jezika, za razliku od umjetnoga knjiž. jezika nerazumljivog velikom broju ljudi i neupotrebljivom za suvr. knjiž. stvaranje. Revoluc. pokret u književnosti bio je vrlo uspješan, s prevagom govornog jezika dolazi i velik broj ideja i utjecaja sa Zapada, a na kineski se prevode djela iz eur. i amer. književnosti. God. 1921. Mao Dun i Lu Xun osnivaju Društvo za proučavanje književnosti. Posebno se razvija proza, napose roman, čiji su najznačajniji predstavnici Lao She, autor romana “Vozač rikše”, Ba Jin, pisac sentimentalne trilogije “Obitelj”, “Proljeće” i “Jesen”, te Mao Dun s romanom iz života Šangaja “Ponoć”. Jednim od najboljih pisaca prve pol. XX. st. smatra se Lu Xun, autor mnogobrojnih eseja i polemika te novela poput “Dnevnika luđaka” i “Prave istine o A Q”. Nakon uspostave Nar. Republike Kine javlja se veći broj revoluc. pisaca, koje predvode Guo Mo-ruo, Wang Zeng-qi i Hao Ran. Od suvr. pisaca nezaobilazan je nobelovac Gao Xingjian. → Kinezi