drama (grčki: radnja), uz poeziju i prozu, treći književni rod, koji obuhvaća djela uglavnom namijenjena izvođenju na pozornici, iako postoje dramski tekstovi koji nisu predviđeni za scensko oblikovanje. Dramski tekst karakteriziraju dijalog, monolog i didaskalije, tj. upute redatelju i glumcu, a dramska radnja iznosi se kroz akcije i govor likova. Drama se u antičkoj Grčkoj razvila iz dionizijskoga kulta. Smatra se da je komedija nastala na Siciliji, a tragedija u Ateni. Važan se događaj za razvoj drame zbio kad je 534. pr. Kr. Tespis izvođenju ditiramba dao dramski oblik. Klasični su predstavnici grčke tragedije Eshil, Sofoklo i Euripid, a grčke komediografije Aristofan i Menandar, koji snažno utječu na formiranje rimske komedije (Plaut, Terencije). U srednjem vijeku razvijaju se misteriji, tj. crkvena prikazanja, koja proizlaze iz kršćanskih vjerskih obreda, ali je također prisutna i pokladna igra. Otkriće antičke drame izrazito je važno i za renesansne pisce i za pisce nekih drugih razdoblja. U Italiji se razvija renesansna komedija po uzoru na Plauta te commedia dell’arte. Vrhunac renesansnoga scenskog stvaralaštva predstavljaju drame, komedije i tragedije Williama Shakespearea. XVI. i XVII. stoljeću smatra se “zlatno doba” španjolske drame, kada djeluju pisci Lope de Vega, Tirso de Molina i Calderón de la Barca. U XVII. stoljeću razvija se drama francuskog klasicizma, koja nastoji oponašati antičku dramu i to posebno tragediju kao najcjenjeniju vrstu. Najvažniji predstavnici su Pierre Corneille i Jean Racine. U to vrijeme djeluje i jedan od najvećih komediografa svjetske književnosti Jean Baptiste Poquelin Molière. Krajem XVIII. i poč. XIX. stoljeća snažno se razvija njemačka drama zahvaljujući djelima Gottholda Ephraima Lessinga, Johanna Wolfganga Goethea, Friedricha Schillera i Heinricha Kleista, dok tijekom XIX. stoljeća važne dramske tekstove pišu Georg Büchner, Franz Grillparzer i Christian Friedrich Hebbel. Krajem XIX. stoljeća vodeći predstavnici realističkog i naturalističkog teatra su Henrik Ibsen, August Strindberg i Gerhart Hauptmann. Početkom XX. stoljeća javlja se niz različitih dramskih pravaca: neoromantički (Edmond Rostand), lirski (Anton Pavlovič Čehov), simbolistički (Maurice Maeterlinck), ekspresionistički (Walter Hasenclever, Ernst Barlach, Carl Sternheim) i dr. Važno mjesto u kazalištu XX. stoljeća ima Luigi Pirandello koji se bavio mogućnostima dramske iluzije te dramski opus Georgea Bernarda Shawa. Samu strukturu i konvencije dramske književnosti propitivali su u okviru antiteatra ili kazališta apsurda Eugène Ionesco i Samuel Beckett, a iznimno značajna i utjecajna je i koncepcija epskog kazališta koju razvija Bertolt Brecht. Svi će ovi dramski koncepti značajno odrediti i zbivanja u suvremenoj drami. Unutar hrvatske književnosti dramska je književnost prisutna još od samih početaka. Isprva prevladavaju crkvena prikazanja i crkvene drame (Mavro Vetranović), no počeci svjetovne drame mogu se naći već u XV. stoljeću kod Đore Držića. Važnija ostvarenja hrvatske dramske književnosti XVI. i XVII. stoljeću pisali su Mikša Pelegrinović, Hanibal Lucić, Ivan Gundulić i Junije Palmotić, no vrhunac predstavlja dramsko stvaralaštvo Marina Držića. U razdoblju do XIX. stoljeća vrijedi izdvojiti komediografa Tituša Brezovačkog. U XIX. stoljeću iznimno je važna uloga u razvoju kazališnog života Dimitrije Demetra, a značajniji pisci iz tog razdoblja su Ivan Kukuljević Sakcinski, Mirko Bogović, Franjo Marković, Ante Tresić Pavičić, Antun Nemčić, August Šenoa i Josip Eugen Tomić. Od početka XX. stoljeća do danas izdvajaju se dramska djela Ive Vojnovića, Janka Polića Kamova, Josipa Kosora, Milana Begovića, Milana Ogrizovića, Miroslava Krleže, Marijana Matkovića, Ranka Marinkovića, Ivana Supeka, Mirka Božića, Radovana Ivšića, Pere Budaka, Antuna Šoljana, Fadila Hadžića, Ive Brešana i Slobodana Šnajdera.