Držić, Marin

Marin Držić Tirena, Venecija 1630.
Držić, Marin, hrvatski književnik (Dubrovnik, 1508 – Venecija, 2. V. 1567). Nadimak Vidra. Rođen u osiromašenoj plemićkoj obitelji. Školovao se u Dubrovniku i djelovao kao orguljaš u stolnoj crkvi do 1538. kada odlazi na studij u Sienu. Bez sredstava da završi studij filozofije, književnosti i kanonskog prava, vraća se u Dubrovnik vjerojatno prije 1545, kada postaje službenik grofa Christopha Rogendorfa, kojeg će pratiti na putovanjima u Beč i Carigrad. Godine 1550. se zaređuje, a uz to obavlja i posao pisara u solani. Početkom 1560-ih odlazi u Veneciju, gdje postaje nadbiskupski kapelan. U godinama pred smrt u svojim čuvenim urotničkim pismima (1566) traži od toskanskog vojvode Cosima Medicija svrgavanje tadašnje dubrovačke vlasti. Ubrzo nakon toga umire u Veneciji. Njegovo književno djelovanje temelji se na dobrom poznavanju antičkih uzora i talijanske renesansne literature te, u manjoj mjeri, domaće književnosti. Isprva se javlja zbirkom uobičajenih petrarkističkih stihova (Pjesni ljuvene), koja će uz dramske tekstove u stihu (Tirena; Venera i Adon; Novela od Stanca) činiti sadržaj njegovih za života jedinih tiskanih knjiga (Mleci, 1551). Kroz desetak godina njegova posljednjeg boravka u Dubrovniku napisao je 12 kazališnih djela od kojih su, uz cjelovita tri tiskana teksta i Hekubu, neki poznati samo po naslovu (Pomet), a mnogi su nepotpuni (Dundo Maroje; Skup; Mande; Arkulin; Grižula) ili dostupni samo u fragmentima (Džuho Krpeta; Pjerin). U pastirskim igrama Tirena (1549), Venera i Adon i Grižula (1556), Držić miješa fantastičke, mitološke i realističke elemente, rustikalnu lakrdiju i idilični ugođaj, ne propuštajući priliku narugati se onodobnim dubrovačkim prilikama. Važno mjesto u njegovu opusu ima i scenska farsa Novela od Stanca (1550), no najboljim ostvarenjem, popularnim sve do danas, smatra se komedija Dundo Maroje. U njoj je stvorio čitavu galeriju likova obdarenih vlastitim govorom koji svojim karakterom i situacijama u koje upadaju pojačavaju brojne komične scene. Kroz dinamičnu i duhovitu radnju prikazao je, s mnogo satiričkog naboja, onodobne dubrovačke društvene navike, kao i neke karakteristike renesansnog života. Izdvaja se i eruditska komedija Skup, po uzoru na Plauta, na temu škrtosti, kao i prerada Euripidove tragedije Hekuba, koju obrađuje prema Dolceovu talijanskom prijevodu. Oba djela sadrže kritiku kako na račun viših dubrovačkih slojeva tako i dubrovačke vlasti, a ujedno potvrđuju političku notu kao važnu karakteristiku cjelokupnog Držićeva teatra. Njegovo djelo po kvaliteti ne zaostaje za najboljim ostvarenjima europske renesansne drame te predstavlja sam vrh hrvatskog dramskog stvaralaštva.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama:

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: