Dubrovačka Republika

Dubrovačka republika, grb

Dubrovačka Republika, Knežev dvor, kabinet kneza

Dubrovačka Republika, Dubrovnik prije potresa 1667.

Dubrovačka Republika, Slika francuskog ratnog broda pred Dubrovnikom, 1806.

Dubrovačka Republika, Dubrovački srebrni talir sv. Vlaha
Dubrovačka Republika, državna tvorevina na području grada Dubrovnika i njegove neposredne kopnene i otočne okolice, razvila se iz srednjovjekovne Dubrovačke komune (XV–početak XIX. st.). Zahvaćala je 1092 km2 s 35–45 000 stanovnika; u gradu se broj stanovništva kretao između 6000–10 000. Državne granice Dubrovačke Republike danas su državne granice Republike Hrvatske prema BiH i Crnoj Gori. Grad Dubrovnik nastaje i razvija se iz novoutemeljenog naselja Ragusium, koji su početkom VII. st. podigli žitelji razorenog Epidaura (Cavtata). Prvotni prostor grada bio je ograničen na Astareju odnosno područje uz more od Zatona do Cavtata s akvatorijem Elafita te Lokrumom, Bobarom, Mrkanom i Supetrom. Daljnje širenje na kopnu i moru uvjetovale su gospodarske potrebe grada (trgovina). Kako bi osigurala slobodnu plovidbu i nadzirala strateške točke na južnom Jadranu, Dubrovačka komuna pripaja u drugoj polovici XIII. st. Lastovo, 1333. zauzima Ston i Pelješac, a u drugoj polovici XIV. st. Mljet. Godine 1399. kupuje od bosanskoga kralja Primorje i uspostavlja kopnenu vezu između Astareje i Stona; 1419. i 1426. stječe Konavle s otočićem Moluntom. Privremeno je vladala i Korčulom, Hvarom i Bračom (1413–17). U početku je Dubrovnik bio komuna; isprva je priznavao suverenitet Bizanta (privremeno i Normana) do 1205; potom do 1358. priznaje vlast Mletačke Republike. Od XV. st. nosi službeno međunarodno priznati naziv Dubrovačka Republika (Respublica Ragusina). Do 1526. u sklopu je hrvatsko-ugarske države, potom do 1683. (od 1808) plaća Turcima harač. Prema unutarnjem ustrojstvu vlasti Dubrovačka Republika bila je aristokratska republika. Vladanje državnim područjem bilo je u nadleštvu Velikog vijeća (Consilium maius), koje su tvorili svi zakoniti muški potomci plemićkih obitelji (vlastela) po nasljednom pravu. Ono je suvereno državno tijelo koje donosi zakone, bira i potvrđuje državne službenike i rješava državna pitanja. Drugo tijelo vlasti je Vijeće umoljenih odnosno Senat (Consilium rogatorum), koje je tvorilo 45 članova biranih na godinu dana. Ono je stvarna vlada Dubrovačke Republike; određuje smjernice unutarnje i vanjske politike. Treći je organ vlasti Malo vijeće (Consilium minus), izvršno tijelo s 11 članova i mandatom na jednu godinu. Knez (rector) je predstavnik suvereniteta i vlasti Dubrovačke Republike. Smjenjivao se svaki mjesec i ponovno je mogao biti biran tek za dvije godine; predsjedavao je radu vijeća, podnosio dnevni red i predmete rasprava. Dobro ustrojena vlast u Dubrovačkoj Republici jamčila je njezinom žiteljstvu sklad između staleža te je tijekom njezine povijesti bilo malo socijalnih nemira i pobuna protiv državne vlasti. Temeljnu ideju Dubrovačke Republike najbolje izražava geslo na ulazu u tvrđu Lovrijenac: Non bene pro toto libertas venditur auro (Sloboda se ne prodaje ni za sve zlato.). Javni interes i opće dobro zajednice pretpostavljen je interesu pojedinca (geslo Obliti privatorum publica curate: Zaboravite privatne stvari, brinite se za opće dobro – natpis na ulazu u Veliko vijeće). Površinom i brojem stanovnika Dubrovačka Republika nije predstavljala vojnu snagu. Stoga je vješto vođenje vanjske politike bilo usmjereno na očuvanje kako slobode i teritorijalne  cjelovitosti, tako i neometane gospodarske djelatnosti. Uz tursku zaštitu (plaćenu godišnjim tributom od 12 500 dukata) dubrovački poduzetnici neometano su razvili trgovačku djelatnost diljem Balkana (u Bosni, Raškoj, Bugarskoj, Makedoniji) te duboko do Posavlja i Podunavlja i zemalja srednje Europe. U sklopu osjetljivih i često promjenjivih vanjskopolitičkih okolnosti, Dubrovačka Republika  vodila je strogo neutralnu politiku, što joj je omogućilo preuzimanje uloge posrednika u razgranatoj trgovini između zapadnoeuropskih središta (poglavito talijanskih gradova) i balkanskih zemalja pod turskom vlašću. Dubrovačka trgovačka flota pristajala je u sva značajnija odredišta diljem Crnog mora, Levanta, sjeverne Afrike, Sredozemlja, Flandrije i južne Engleske. Neutralnost dubrovačkih brodova posebno je dolazila do izražaja u vrijeme ratova, kad su ostvarivane i najveće trgovačke dobiti. Uz pomorsku i trgovačku djelatnost u Dubrovačkoj Republici bila je razvijena i brodogradnja, vađenje soli (Ston), mnogobrojni obrti te novčarstvo. Nacionalni prihodi bili su među najvišima u Europi, a imućnost dubrovačkih građana odrazila se na svim poljima kulturnog života (književnost, likovne umjetnosti, školstvo, prosvjeta, zdravstvene ustanove i dr.). Opadanje dubrovačkog brodarstva i trgovine započinje od druge polovice XVI. st. Zbog otkrića Amerike i novih plovidbenih pravaca Sredozemlje postupno gubi dotadašnju pomorsku važnost, a prevagu u europskom i svjetskom brodarstvu preuzimaju nove pomorske i trgovačke sile (Nizozemska, Portugal, Engleska). Težak udarac Dubrovačkoj Republici nanosi potres 1667, kada je razoren velik dio grada. Iako se u drugoj polovici XVIII. st. pomorstvo djelomično obnavlja, gospodarski pad Dubrovačke Republike više se nije mogao zaustaviti. Vlasteoska uprava postaje okoštalom i nesposobnom za nužne promjene državnog ustroja. Konačan kraj Dubrovačke Republike nastupio je ulaskom Napoleonovih postrojba u grad (1806). U rusko-francuskom sukobu teško stradava dubrovačka okolica od pustošenja ruskih i crnogorskih postrojba. Dubrovačka Republika formalno je postojala sve do službenog ukinuća koje su proveli francuski upravitelji (31. I. 1808).
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama:

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: