Gjalski, Ksaver Šandor

Ksaver Šandor Gjalski
Gjalski, Ksaver Šandor (pravim imenom i prezimenom Ljubomil Tito Babić), hrvatski književnik (Gredice, kraj Zaboka, 26. X. 1854 – Gredice, 6. II. 1935). Studirao pravo u Zagrebu i Beču. Radio u upravnoj službi. S Milivojem Dežmanom 1903. uređuje Vijenac; predsjednik Društva hrvatskih književnika  1909–18. Godine 1906. izabran za zastupnika u Saboru. Veliki župan zagrebački 1917–18; godine 1918. izabran za člana privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu. U književnosti se javlja od 1884. pod utjecajem Šenoe, Turgenjeva te romantizma i realizma. U zbirkama priča Pod starim krovovima (1886), Iz varmedjinskih dana (1891), Diljem doma (1899) te u romanima U novom dvoru (1885) i Na rođenoj grudi (1890) opisuje svijet zagorskoga plemstva i njegovo propadanje, dajući niz psihološki uspjelih portreta te vješto naglašavajući atmosferu i raspoloženja junaka. Stanje tadašnjega hrvatskog intelektualca tematizira u romanima Janko Borislavić (1887) i Radmilović (1894), u realističkom romanu U noći (1886) pruža sugestivnu analizu političkih i društvenih prilika, a u zbirkama novela Tri pripovijesti bez naslova (1887) i Bijedne priče (1888) piše o svijetu siromašnih. Na tradiciji hrvatskoga povijesnog romana, posebice Šenoina, napisao romane Osvit (1892), Za materinsku riječ (1906) i Dolazak Hrvata (1924). Godine 1913. pod utjecajem modernih književnih strujanja objavljuje zbriku fantastičnih novela Tajinstvene priče (1913), a 1925. svoje posljednje djelo Pronevjereni ideali u kojem iznosi svoje razočaranje realizacijom jugoslavenske ideje. Brojnim djelima i književnim angažmanom predstavlja najistaknutiju pojavu hrvatskoga realizma.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: