groš, srebreni groš Hrvoja Vukčića Hrvatinića, poč. XV. st.,
Split, Arheološki muzej
groš (lat. preko njem.), vrsta većeg i krupnijeg eur. srebrenog novca. Počeo se kovati kao nov, solidan novac umjesto denara, koji je izgubio velik dio svoje prvotne vrijednosti. Prvi se g. (gros tournois) počeo kovati u franc. gradu Toursu 1226. (masa 4,22 g; veličina 25 mm); od o. 1300. kuje se u Pragu grossus Pragensis (o. 3,7 g, 28 mm), a ubrzo i u Ugarskoj garas (3,5 g, o. 27 mm). Od XIII. do XV. st. u tal. gradovima (Genova, Mleci, Firenca) kuje se grosso; na mlet. području poznat kao matapan (2,178 g, 20–21 mm). Isplate većih svota vršile su se u idealnim novčanim jedinicama: solidus grossorum (12 g) i libra grossorum (240 g); takvi su nazivi često u uporabi u srednjovj. Dalmaciji. Od kraja XIV. st. u Mlecima se mjesto matapana kovao manji i tanji srebreni grossetto. U Dubrovniku se nasljednik dinara (dinarić) označava imenom grossetto; ime se očuvalo na poluperperi iz 1801. s oznakom vrijednosti (GROS-SETTI-VI). Poč. XIV. st. gros tournois proširio se u sjeverozap. Njemačkoj (nazivan grot/groten turnos). Istodobno se u Poljskoj kuje grosz, a u drugim njem. državama Groschen. U Prusiji je od 1821. u optjecaju Silbergroschen (1/30 talira), a u Saskoj od 1840. Neu-Groschen. U Engleskoj se od 1351. do 1662. kuje srebreni novac nazivan groat; poslije se kuje kao novac za milodare. U Bosni se g. kovao 1436–61. (o. 2 g, 23–25 mm). U Turskoj je u uporabi bio naziv gruš (guruš) za srebrenjak od 40 para. U Austriji je bio u uporabi (1/100 šilinga) do 2002, a u Poljskoj vrijedi 1/100 zlota.