katalonska književnost. Zbirka propovijedi “Homilies d’ Organyà” predstavlja prvi pisani spomenik katalonske književnosti. U XII. st. razvija se pod provansalskim utjecajima poezija katalonskih trubadura (G. de Cabestany; G. de Cabrera; R. V. de Besalu; Carverí). Najznačajnija ličnost tog razdoblja je prozaik, teolog i mistik Ramon Llull, a njega će u XIII. st. slijediti A. de Vilanova. Veliku važnost za razvoj katalonskog jezika imala je vrlo aktivna historiograf. djelatnost, a kronikama se izdvajaju Jaume I. Aragonski i Pedro IV. te pisci B. Desclot, P. Marsili i R. Muntaner. U XIV. st. piše se trubadurska poezija, ali i proza. Prevladavaju relig. teme (pjesnici P. Martínez i M. Pérez; prozaici G. Oliver, F. Eiximenis), a razvijeno je i govorništvo (V. Ferrer; F. de Malla; J. Margarit). God. 1393. u Barceloni se osniva Consistori del gay saber i godišnje pjesničko natjecanje s ciljem oživljavanja provansalske tradicije. Sve više jačaju tal. utjecaji, u prvom redu zahvaljujući B. Mergeu i A. Canalsu, što će inspirirati pjesnike A. Febrera, J. de Sant Jordija i J. Roiē de Corellu, a najvećim katalonskim pjesnikom XV. st. smatra se A. March. Još uvijek se pišu viteški romani, a vrhuncima se smatraju anonimni “Curial de Güelfa” te “Tirant lo Blanch” J. Martorella, a javlja se i satirična poezija (B. Fenollar; J. Gazull; J. Moreno; J. Roig). Od XVI. do XVIII. st. većim dijelom zbog kastiljske prevage katalonska književnost zaostaje. To je razdoblje značajno jedino po historiograf. djelima (C. Despuig; P. A. Beuter; A. Bosch) i začecima kazališta (Ll. Millán). U XIX. st. dolazi do knjiž. preporoda, kada se pod utjecajima romantizma razvija knjiž. pokret Renaixença, a njezin početak predstavlja pojava “Gramatike i apologije katalonskom jeziku” (1814) J. P. Ballota i Torresa. Idejni vođa pokreta bio je M. Milà i Fontanals, a domoljubnim stihovima popularizirao ga je B. C. Aribau. God. 1859. obnavljaju se pjesnička natjecanja tzv. cvjetne igre (jocs florals). Uskoro širu slavu postižu pjesnici V. Balaguer, J. Maragall, J. Verdaguer, M. Costa i Llobera i J. Alcover, dramatičar A. Guimerá te prozaici G. Maura i N. Oller. Potkraj XIX. st. javlja se pokret noucentisme pod vodstvom E. d’Orsa. Naglasak je na visokim estetskim kriterijima. Ističu se pjesnici J. Maragall, S. Albert, J. Lleonart, J. Salvat-Papasseit i J. V. Foix, dramatičar I. Iglésias, pripovjedači P. Corominas, S. Rusinol, P. Bertran te spisateljica V. Catalá, M. Costa y Llobera, J. Alcover, M. A. Salva, Ll. Riber, Eugeni d’Ors, C. Riba Bracons i J. Carner. Među najpoznatije pjesnike XX. st. ubrajaju se i S. Espriu, B. Rosselló-Porcel, V. Andrés i Estellés, Gabriel Ferrater, J. Espineu, J. Oliveri, Miquel Marti i Pol, J. Brossa te, među novijim pjesnicima, J. F. Mira i Isabel Clara-Solé. Najplodniji prozaici novije katalonske književnosti su J. Pla i M. de Pedrolo, a izdvojili su se i J. Sarsadena, J. M. Espinás, M. A. Campany, Ll. Villalonga i M. Rodoreda.