gusari, bitka braće Ivanović protiv gusara kraj Pireja 1756.
gusari (korsari, iz srednjovjekovnoga latinskog: cursarius; talijanski: corsaro), pomorski ratnici koji su ovlašteno i u interesu svoje zemlje (za razliku od morskih razbojnika – pirata) napadali i plijenili neprijateljske brodove. Gusarstvo potječe od najstarijih vremena uporabe morskih i riječnih prometnih komunikacija, a svojim je opsegom povremeno prerastalo u prave gusarske ratove i nerijetko onemogućivalo redovitu trgovinsku i prometnu komunikaciju između pojedinih država.
Podaci o gusarskom djelovanju zabilježeni su kod drevnih grčkih i rimskih pisaca Homera, Tukidida i Ovidija, a egipatska vrela spominju feničke i maloazijske gusare. U antičko doba gusarstvo grčkih gradova suzbijala je snažna atenska mornarica. U rimsko doba gusarska središta nalazila su se u Ciliciji, na Kreti i u Etoliji, dok su na zapadu glasoviti gusari bili Iliri, Etruščani, Kartažani i južnoitalski Grci. U srednjem vijeku duž Sredozemlja učestale su pomorske akcije normanskih i saracenskih gusara (IX–XI. stoljeće), dok uz obale Britanije, Irske i Francuske gusarske akcije predvode Vikinzi i Normani.
Drugo razdoblje gusarstva na Sredozemlju vezuje se (poglavito u XVI. stoljeću; → H. Barbarossa) uz sjevernoafričke Maure (Berbere) i ulcinjske gusare. “Zlatno doba” gusarstva trajalo je od XVI. do XVIII. stoljeća, u vrijeme kada se zapadnoeuropske zemlje bore za trgovinske putove u novootkrivenim prekomorskim krajevima. Engleski, francuski, nizozemski i portugalski → bukaniri i → flibustjeri napadali su i plijenili španjolske brodove i svojim zemljama stvarali povoljne pozicije za uspostavu prekomorskih kolonija. Iz toga vremena poznati su gusarski vođe Englezi John Hawkins, Francis Drake i dr., Francuzi Jean Bart, René Duguay-Trouin i Robert Surcouf. Od kraja XVII. stoljeća gusari ostaju bez izravne potpore svojih matičnih vlada te kao pirati za svoj račun započinju pljačkati brodove bez obzira na njihovu pripadnost (Stede Bonnet, William Kidd, François l’Ollonais i dr.). Gubitak državne potpore, opasnost od samoga gusarskog ratovanja i potreba za neometanim trgovinskim prekomorskim putovima uvjetovali su postupan nestanak gusarstva. Ono je konačno dokinuto Pariškom pomorskom deklaracijom (1856) te u suvremeno doba pojam gusarstva nestaje u svojem klasičnom povijesnom značenju. Nasuprot tome → piraterija se do najnovijeg doba zadržala u vodama Dalekog istoka.
Na Jadranu se najraniji spomen gusarstva vezuje uz ilirska plemena u ←III. stoljeću. Jedan od povoda rata Rimljana protiv ilirske vladarice Teute bili su gusarski pothvati njezinih podanika koji su svojim pljačkaškim akcijama ometali plovidbu Jadranom. Po doseobi Hrvata gusarsku tradiciju preuzimaju i razvijaju Neretljani, koji od IX. do kraja X. stoljeća svojim uspješnim vojno-pomorskim pohodima sprječavaju mletačku trgovinu Jadranom i prisiljavaju ih na plaćanje danka. Od sredine XII. stoljeća neretljanske gusare zamjenjuju Omišani ili Kačići, koji pljačkaju brodove s obiju strana Jadrana. Usporedno s domaćim gusarima, u Jadran se nerijetko zalijeću i strani: Arapi iz južne Italije i Sicilije u IX. stoljeću, Saraceni i Normani (XI. stoljeće), berberski, ulcinjski i tripolitanski gusari (XVI –XVIII. stoljeće). U XVI. i XVII. stoljeću Jadran je poprište djelovanja senjskih uskoka koji, podržavani od habsburških gospodara, razvijaju razgranatu protumletačku i protuosmansku djelatnost, plijene brodove, ali i napadaju gradove i naselja uzduž Istre i Dalmacije. Ratovi uskočkih gusara protiv Mlečana i mletačkih podanika na istočnojadranskoj obali dovode do takozvanog uskočkog pitanja, koje je, nakon više uzastopnih ratova, okončano Madridskim mirom (1617) i preseljavanjem uskoka u unutrašnjost Hrvatske. Višestoljetna tradicija gusarstva na Jadranu sačuvana je u mnogim narodnim predajama i pjesmama, u toponimima i osobnim imenima, a spomen na gusarstvo i gusare sastavni je i važan dio lokalne povijesti i tradicije mnogobrojnih hrvatskih krajeva i gradova (Omiš, Senj, neretvansko područje).