harmonija (grč.) 1. Općenito naziv za prikladan odnos dijelova u nekoj složenoj cjelini. Prema Pitagori sedam planeta kružeći oko Zemlje stvara harmoniju sfera, prema Heraklitu h. izmiruje opreke među suprotnim pojavama u stvarnosti, u Hegelovoj dijalektici odgovara pojmu sinteze, pod prestabiliranom harmonijom Leibniz je razumijevao unaprijed udešeno slaganje među aktivnostima monada, a općenito može značiti i cilj težnje za usklađivanjem interesa pojedinaca i društva. 2. glazb Pojam različita značenja u pojedinim razdobljima: a) u ant. Grčkoj organizirani slijed tonova (glazb. ljestvica); b) od druge pol. XV. st. naziv za akordijsku ili okomitu strukturu skladbe, odn. istodobno zvučanje dvaju ili više tonova koji čine akord; c) istoznačnica za akord; d) grana glazb. teorije, razvijena od XVI. st., kojoj je temelje postavio G. Zarlino (Institutioni harmoniche, 1558) prvim isticanjem dura i mola kao suprotnih polova, nastavio J.-Ph. Rameau (Rasprava o harmoniji svedenoj na njezine prirodne temelje, 1722), a dalje razvijao niz teoretičara (G. Tartini, F.-J. Fétis, H. Riemann, A. Schönberg, A. Casella, N. Obuhov…) prilagođavajući je novim akustičkim i tonsko-psihol. spoznajama (H. Helmholtz, C. Stumpf) i novostima u razvoju glazbe. Od Wagnera naovamo harmonijski su se čimbenici silno proširili pa h. postaje izraz stvaralačkog usmjerenja pojedinih skladatelja. U suvr. praksi postoje monotonalna (jedan tonalitet), bitonalna (istovremeno dva tonaliteta), politonalna (više tonaliteta), atonalna/atonalitetna (izvan tonaliteta), mikrotonalna (uporaba intervala manjih od polustupnja), dvanaestotonska (dodekafonijska), a u djelima glazbene avangarde više i ne postoji; d) element glazb. mišljenja utemeljenog na višeglasju, točnije na akordima, njihovoj prirodi, primjeni i odnosima, koji se kao glazb.-obrazovna disciplina uči u glazb. učilištima.