helenizam

helenizam, reljef sa sarkofaga Aleksandra Velikog, ←IV. st., Istanbul, Arheološki muzej
helenizam, Posejdon, ←II. st., Atena, Arheološki muzej
helenizam, Nika iz Samotrake, ←II. st., Pariz, Louvre
helenizam (grč. oponašanje svega grčkog), u širem smislu, grčka kultura tijekom svojega cjelokupnog razvoja, kao i prihvaćanje te kulture od strane negrčkih naroda. U suvremenoj historiografiji helenizam obuhvaća sva povijesna i kulturna događanja koja su slijedila nakon grčko-makedonskog prodora na Istok u doba Aleksandra III. Velikog i ustroja carstva pod njihovim vrhovništvom. Početkom se smatra razdoblje od ←334. do ←323, a završnu granicu čini bitka kraj Akcija (←31) i prevlast Rimskoga Carstva pod Oktavijanom. Grčki kulturni utjecaji zarana su prisutni među susjednim grčkim narodima (među Makedoncima, Feničanima, maloazijskim Karijcima i Likijcima). Ipak, strogu granicu koju su Grci kao isključivi nosioci ideje o helenskoj pripadnosti postavili prema “barbarskim” narodima probili su tek pohodi Aleksandra III. Velikog, koji je kao makedonski kralj i vrhovni zapovjednik Grka krenuo u vojno osvajanje Istoka. Tijekom Aleksandrovih vojnih pohoda dolazilo je do miješanja grčko-makedonskih kulturnih tradicija s istočnjačkim, pospješivano utemeljenjem mnogobrojnih grčkih kolonija na osvojenim područjima Istoka. Tamošnji su gradovi stjecali grčko demokratsko ustrojstvo, a važan čimbenik u strukturi žiteljstva činili su grčki i makedonski vojnici. Obrnutim procesom na grčku su kulturu snažan utjecaj izvršila istočnjačka vjerovanja (kult egipatske Izide, frigijske Velike Majke, iranskog Mitre i dr.). Važni prinosi zbivali su se i na jezičnom polju, jer se na prostoru Aleksandrova Carstva već od ←IV. st. razvio jedinstveni grčki jezik. Iako se nakon Aleksandrove smrti Makedonsko Carstvo raspalo na države njegovih dijadoha, posljedice grčkoga širenja na Istok bile su dalekosežne. Nakon rimskoga osvajanja Grčke (←146) i njezina pretvaranja u rimsku provinciju, helenistička ekspanzija usmjerava se prema Zapadu. Helenistička sastavnica imala je nemalu ulogu i u procesu širenja kršćanstva, kao i u preobrazbi Istočnorimskoga Carstva u Bizantsko. Glavno središte helenističke kulture bio je grad Aleksandrija (osn. ←331), gdje je ustrojena Aleksandrijska škola u kojoj su najveći učenjaci toga doba proučavali sva dostupna znanja svijeta. Nazivani epigonima, ti su se učenjaci nastavljali na starogrčku tradiciju i njegovali filozofsku misao na osnovi proučavanja Platonovih i Aristotelovih djela. Ovdje je dolazilo do miješanja židovske filozofije s helenističkom (Filon), a tijekom rada katehetske škole (III–IV. st.) djelovalo se na spajanju kršćanske misli s grčkom filozofijom. Vrhunske je učinke helenizam dostigao na svim poljima znanosti (poglavito prirodnih i tehničkih). Tradicije helenizma očuvali su Arapi, gospodari Aleksandrije od 642. Upravo je njihovim posredovanjem sačuvano i europskom Zapadu proslijeđeno naslijeđe helenističke kulture.
helenistička književnost (←330 – ←30). Središte grčke kulture premješta se u Aleksandriju gdje cvjetaju književnost, filologija, egzaktne znanosti, dok središte filozofskoga života ostaje u Ateni. Značajnija mjesta književnoga života su i Pergam, Antiohija, Rod i Sirakuza. U pjesništvu se njeguju epilij, elegija, epigram, mim i didaktična poezija, a javlja se i idila. Vodeći pjesnici ovog razdoblja su Kalimah, Euforion, Apolonije s Roda, Arat, Nikandar, Teokrit i Heronda. Uz rad znamenite Aleksandrijske knjižnice vezan je uspon filologije. Razvijaju se gramatika, kritika teksta i komentari starih grčkih pisaca, posebice Homera, a najznačajniji filolozi su Zenodot, Aristofan iz Bizanta i Aristarh iz Samotrake.
helenistička umjetnost. Razdoblje antičke umjetnosti od ←IV. do I. st.; od Aleksandra III. Velikoga (←356 – ←323) do rimskoga cara Augusta (←63–14). U tom razdoblju grčka se umjetnosti proširila na golemo područje prema Istoku, sve do Indije (gandhara umjetnost), a kada su Rimljani pokorili Grčku, helenizam se proširio na Zapad. U kulturnom stvaranju brišu se nacionalne razlike; stvoren je tip univerzalne kulture. Glavna umjetnička središta su u Maloj Aziji, te Aleksandrija (s Aleksandrijskom školom filozofa i znanstvenika koji nastavljaju starogrčku tradiciju), Antiohija i Pergam. Pod utjecajem Istoka grčka umjetnost u helenizmu doživljava dekadensu; u dvorskoj umjetnosti dolaze do izražaja težnje za reprezentativnošću i bogatstvom oblika i tema. U arhitekturi se napušta tradicionalni dorski stil; primjenjuje se jonski stil (Artemidin hram u Magneziji), a javlja se raskošniji korintski stil (Olimpeion u Ateni) i novi oblici hramova često sa svodovima (hram misterija na Samotraki). Novi principi (stroga simetrija s pravokutnom mrežom ulica) koriste se u urbanizmu (Priene, Milet); podižu se trijemovi uokolo trgova i duž ulica stoa, kupelji, gimnazije i palestre (vježbališta), buleuteriji (vijećnica), biblioteke, a pogotovo kazališta, vladarske palače i vile, što pridonosi raskošnijem izgledu grada. U skulpturi se gube strogi klasični kanoni; stvaraju se kompozicije pune patetike i egzaltirano naglašenih pokreta (Zeusov žrtvenik u Pergamu; Farneški bik) te kipovi naturalističke deskripcije (Venera Milska) i žanr-scene (Dječak koji davi gusku; Dječak koji vadi trn iz noge). U slikarstvu se javljaju nove teme (krajolik, mrtva priroda), a u mozaiku reprezentativne dekorativne i figuralne kompozicije (Bitka kod Ise). Osobitu raskoš helenizma nalazimo na predmetima umjetničkog obrta (toreutici, gliptici i proizvodima od stakla). Helenizam je most između klasične grčke umjetnosti i rimske umjetnosti.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: