historiografija

historiografija (grč.), znanost koja na temelju pov. vrela (pisanih, materijalnih i dr.) proučava prošla zbivanja te pokušava sa što većom točnošću utvrditi slijed; također znanost o historiji (povijesti) kao znanosti. Počeci h. sežu u prve početke pisane civilizacije kada u okrilju drevnih kultura (Bliski istok i sredozemni bazen, Kina, Indija) nastaju djela kojima je bio cilj zapisati i dalje prenijeti dotad samo usmenom predajom zabilježene događaje. Razvija se iz mita i književnosti. Svoj jači procvat na eur. tlu prvi put doživljava u civilizacijama ant. Grčke i Rima. Prvi povjesničar čije je djelo gotovo u cjelini sačuvano bio je Grk → Herodot (←V. st.), koji se stoga drži “ocem historiografije”. H. je od antike smatrana knjiž. vrstom, a taj je položaj zadržala do XIX. st. Kao ideja vodilja već je u ant. doba istaknuta istinitost prikaza, čime se h. odvajala od ostalih oblika književnosti koji time nisu bili ograničeni. Iako se načelo istinitosti prikaza nije nužno uvijek poštovalo u praksi, temelji kasnijeg prerastanja h. u znanstv. disciplinu utkani su u nju od samih početaka. Budući da znanstv. metode još nisu bile dovoljno razrađene, smatralo se da događaje mogu autentično prikazati samo njihovi suvremenici. Stoga su se mnogi povjesničari ograničavali na prikazivanje sebi suvremenih događaja, a ako su trebali prikazati starije događaje, pokušavali su to učiniti kompiliranjem njima suvremenih djela. Tijekom ant. razdoblja gl. pozornost posvećena je prikazima kraćih vremenskih razdoblja s pretežno voj.-polit. problematikom, koja će ostati gl. predmet historiografskih istraživanja sve do modernog doba. Tijekom ant. razdoblja grč. i lat. autori definirali su gotovo sve tipove historiografskog pisanja: analistika i pragmatična događajnica (Tukidid, Tacit), biografija (Svetonije, Plutarh), memoaristika (Ksenofont, Cezar), poučno-moralistička povijest (Livije), univerzalna povijest (Polibije) i metodologija povijesti (Lukijan). Kasnoantička kršć. i srednjovj. h. unijela je kao nov element pogled na povijest kao prošlost cijeloga ljudskog roda i neponovljiv razvojni proces (teološki obrazložen kao povijest ljudskog saveza s Bogom i kretanje od postanka svijeta prema njegovu kraju). Unatoč tome načelnom određenju, nastavljaju se ugl. sve spomenute knjiž. vrste uz manje modifikacije. Svjetovna biografija tako se nadopunjuje hagiografijom, svjetovna povijest (kako univerzalna, tako i nacionalna) općom crkvenom i poviješću crkv. pokrajina. Nov poticaj razvoju h. donijelo je razdoblje humanizma, otkada počinje razvoj kritike izvora (Lorenzo Valla), koji će svoj vrhunac doživjeti razvojem pomoćnih pov. znanosti (paleografije, diplomatike, genealogije, sfragistike, numizmatike i dr.) te početkom sustavnog objavljivanja pov. izvora tijekom eruditske i prosvjetiteljske historiografije ranoga modernog doba (Jean Bolland, Jean Mabillon, Ludovico Antonio Muratori). U pravom smislu znanstv. disciplinom h. postaje tek tijekom XIX. st. razvojem tzv. genetičke h. u Njemačkoj (Leopold Ranke, Johann Gustav Droysen, Theodor Mommsen i dr.) i pozitivističke h. u Francuskoj (Auguste Comte, Hippolyte Taine, Charles Seignobos i dr.), koje obilježava minuciozno istraživanje pov. činjenica te njihovo strukturiranje u uzročno-posljedične veze i uklapanje u veće sociol. modele. Težište proučavanja obiju historiografskih škola te h. drugih zemalja, koje su ih u većoj ili manjoj mjeri slijedile, i dalje je bilo na proučavanju polit. događajnice i uloge tzv. velikih osoba za koje se smatralo da su presudno utjecale na pov. razvoj. Povijest se ugl. i dalje shvaćala evolucionistički, ovaj put usklađena s devetnaestostoljetnom idejom društv. napretka. Tijekom ovog razdoblja počinju se izdavati i prvi nac. pov. znanstv. časopisi (Historische Zeitschrift, English Historical Review, Revue historique i dr.) koji postaju tribine za raspravu i predočivanje znanstv. spoznaja. Prva reakcija na genetičku i pozitivističku h. bio je tzv. metodološki sukob koji su poč. XX. st. započeli Karl Lamprecht u Njemačkoj i Henri Berr u Francuskoj. Iako je tradic. h. privremeno odnijela pobjedu nad svojim kritičarima, XX. st. obilježava pojava i postupno prevladavanje strukturalističke historiografije, koja se sve više okreće temama društv. ustroja i razvoja, povijesti svakodnevlja te povijesti mentaliteta, a događajnica i polit. povijest sve se više potiskuju u drugi plan. Velika se pozornost posvećuje interdisciplinarnosti i uporabi rezultata srodnih disciplina. Vodeće mjesto u takvu razvoju pripada franc. pokretu “nova povijest” (histoire nouvele) koji se organizirao u razdoblju između I. i II. svj. rata oko časopisa Annales te se još uvijek smatra vodećim historiografskim pravcem suvr. razdoblja (Lucien Febvre, Marc Bloch, Georges Lefebvre, Fernand Braudel, Jacques Le Goff i dr.). Istodobno se i u drugim zemljama, po uzoru na franc. historiografsku školu, formiraju slični pokreti (koncept “historijske društvene znanosti” u Njemačkoj, “nova kulturna i intelektualna historija” u SAD-u i dr.).
Hrv. h. se u temeljnim obilježjima razvijala uporedo s europskom. Začetkom hrv. h. mogu se smatrati životopisi svetaca (od XII. st.). Tijekom razvijenoga sr. vijeka javljaju se djela u već prisutnim knjiž.-pov. vrstama: ljetopisi (Ljetopis Popa Dukljanina i dr.), povijesti biskupija (Kronika salonitanskih i splitskih nadbiskupa Tome Arhiđakona i dr.), opća povijest (O djelima rimskih careva i papa Mihe Madija de Barbezanisa i dr.), memoarsko-dnevničko-analistička proza (Spomenar Pavla Pavlovića; Opsada Zadra anonimnog autora i dr.) itd. Pojedini predstavnici humanističke i eruditske historiografije imali su istaknuto mjesto u razvoju eur. historiografije (Marko Marulić, Ivan Lučić Lucius). Znanstv. h. počinje se razvijati tijekom XIX. st., kada su zasnovani i temelji profesionalizacije struke: osnutak Akademije i studija povijesti na Sveučilištu u Zagrebu, pokretanje prvih pov. časopisa (Arkiv za povjestnicu Ivana Kukuljevića, Rad Akademije i dr.) i početak sustavnog objavljivanja pov. izvora kroz Akademijinu djelatnost (Diplomatički zbornik Tadije Smičiklasa i dr.). Hrv. povjesničari svrstavaju se u suvr. pov. pravce, iako se predominantnim može smatrati genetička h. pod utjecajem njem. h. (Vjekoslav Klaić, Ferdo Šišić). Nažalost, takav europski usmjeren razvoj hrv. historiografije bio je u XX. st. otežan njezinom izolacijom u okviru Kraljevine SHS/Jugoslavije, te polit. i gosp. slabljenjem. Razdoblje socijalizma također je otežavalo uklapanje hrv. u suvr. eur. historiografiju, ali je pogodovalo jačanju zanimanja za neka dotad nedovoljno istraživana područja (gosp. i društv. povijest). Federalizacija Jugoslavije i povrat dijela suvereniteta na razini Hrvatske imali su pozitivnih posljedica te dolazi do jačanja infrastrukture: osnivanja novih katedri (Filozofski fakultet u Zadru), pov. društava objedinjenih u Savezu pov. društava SRH, te pokretanja mnogobrojnih pov. časopisa na republičkoj i regionalnoj razini (Historijski zbornik, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, Povijesni prilozi, Radovi Instituta JAZU u Zadru, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku i dr.). Demokratizacija društva nakon 1970-ih omogućila je i postupno uklapanje u suvremene eur. i svj. tokove, ali se ponovna potpuna integracija tek treba ostvariti.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: