Homer

Homer
Homer (grč. Hómēros), grč. pjesnik (←VIII. st.). Po predaji autor dvaju najstarijih sačuvanih djela grč. književnosti – epova Ilijade i Odiseje. Ne postoje sigurni podaci o njegovu životu te je ono što se zna ugl. legendarnog značaja. Sedam grč. gradova (Smirna, Rod, Kolofon, Salamina, Hij, Argos, Atena) otimalo se za čast mjesta Homerova rođenja. U najstarije vrijeme Homeru su se, osim Ilijade, u kojoj se opisuje borba Grka i Trojanaca pod Ilijem ili Trojom, i Odiseje, u kojoj se prikazuju lutanja grč. junaka Odiseja nakon pada Troje i njegov povratak kući na Itaku, pripisivali još i ciklički epovi, koji s dvama velikim epovima čine cjelinu od postanka svijeta do Odisejeve smrti, zatim himne bogovima koje su služile kao uvod u recitiranje odlomaka iz epova, šaljivi životinjski ep Batrahomiomahija (Borba žaba i miševa), dvije podrugljive (Margit; Kerkopa) i neke manje pjesme. Već u antici odricalo mu se autorstvo pojedinih radova, tako da je oko ←IV. st. smatran samo autorom Ilijade i Odiseje. U njima H. prikazuje svijet kretsko-mikenske kulture, a jezik je njegovih heksametara umjetan spoj jonskog i eolskog dijalekta. U antici poznavanje Homera bilo je dio općeg obrazovanja te je vrijedio za izvor poznavanja svijeta olimpskih bogova. U sr. vijeku gotovo je zaboravljen, da bi njegova djela nanovo bila otkrivena u razdoblju renesanse. U antici se Homera smatralo pov. ličnošću te autorom dvaju jedinstvenih djela, a to mišljenje poljuljano je djelom F. A. Wolfa Uvod u Homera (1795), u kojem je razvio tezu da su veliki epovi nastali u Pizistratovo doba spajanjem većeg broja manjih pjesama te da ne mogu biti djelo jednog autora. Ta je rasprava pokrenula tzv. homersko pitanje, a otada postoje dvije struje s dvama različitim odgovorima: unitaristi, koji epove smatraju djelom jedne pjesničke osobnosti, te analitičari, koji se nastavljaju na Wolfovu tezu. Homerovi su epovi svakako snažno utjecali na ant. kulturu te poslije na razvoj eur. književnosti i civilizacije uopće.