 |
|
| Službeni naziv: | Republika Hrvatska |
| Površina: | 56 594 km2 |
| Stanovništvo | (2011): 4 284 889 (75 st./km2); 57,8% gradsko |
| Glavni grad | Zagreb, 790 017 stanovnika, aglomeracija, 1 107 623 (2011) |
| Upravna podjela | 20 županija i područje glavnoga grada |
| Službeni jezik | hrvatski |
| Valuta | kuna = 100 lipa |
Hrvatska, srednjoeuropska i sredozemna država, graniči s Mađarskom na sjeveru (355,5 km), Srbijom (Vojvodinom) na istoku (317,6 km), Bosnom i Hercegovinom na jugu i jugoistoku (1011,4 km), Crnom Gorom na jugu (22,6 km) i Slovenijom na sjeverozapadu (667,8 km); na jugozapadu izlazi širokim pročeljem na Jadransko more; više od 1100 otoka i hridi, 47 naseljenih; duljina hrvatske obale iznosi 5835,3 km (1777,3 km morske obale na kontinentskom dijelu i 4058 km na otocima).
Prirodna obilježja
crkva sv. Jakova u Šibeniku
kanjon rijeke Cetine
Trg bana Josipa Jelačića u Zagrebu
dvorac Trakošćan
Dinara
crkva sv. Donata u Zadru
Hvar
Dubrovnik
rijeka Kupa
Požega
arena u Puli
marina u Trogiru
.JPG)
gradski trg u Bjelovaru
Velebit, vrijes
Rovinj
Iako površinom spada u manje zemlje Europe i Svijeta, Hrvatska je, zbog položaja na dodiru nekoliko velikih europskih cjelina, u prirodno-geografskom smislu vrlo raznolika. U osnovi razlikuju se tri glavne cjeline: panonsko-peripanonska regija (ili nizinska Hrvatska), gorsko-planinska regija i sredozemna regija (ili Hrvatsko primorje). Nizinska Hrvatska najprostranija je regija Hrvatske (oko 54% teritorija), a sastoji se od Središnje i Istočne Hrvatske. Središnja Hrvatska na zapadu je peripanonski prostor u kojem se izmjenjuju nizinsko-ravničarski krajevi s pobrđima i gorskim masivima. Gore su manjih visina, više od 1000 m samo su Žumberačka gora (Sv. Gera, 1178 m), Ivančica (1060 m) i Medvednica (Sljeme, 1035 m). Na gorske masive nastavljaju se tokovima raščlanjena prigorja koja se postupno spuštaju prema riječnim dolinama. Najveći dio zauzima prostrana zavala između Žumberačke gore, Medvednice, Kalničkoga gorja, Bilogore, Ravne gore, Psunja, te Petrove i Zrinske gore. Najizrazitija je ravnica u južnom dijelu zavale, uz rijeku Savu i u dolinama većih pritoka. Ostali dio je blago valovit, pretežno niži od 200 m, a veće su uzvisine samo Vukomeričke gorice i Moslavačka gora. U sjevernom dijelu nizinska su područja uz Dravu i Muru te jače raščlanjen brežuljkasto dolinski prostor Hrvatskoga zagorja i zapadnoga dijela Međimurja. U južnom dijelu (južno od rijeke Kupe) prevladavaju zaravni i niska pobrđa vapnenačke građe uz pojavu krških oblika. Istočna Hrvatska sastoji se od Slavonije, južnoga dijela Baranje i zapadnoga Srijema. U reljefu se razlikuju dva dijela: na krajnjem istoku prava je panonska ravnica u kojoj prevladavaju aluvijalne ravni (do 100 m) i nešto uzvišeniji lesni ravnjaci, većinom do 120 m visine (Đakovački, Vukovarski, Erdutski brijeg, Bansko brdo). U zapadnom dijelu, iznad pravoga nizinskog prostora uz Savu i Dravu, izdiže se zapadnoslavonsko gorje (Psunj, 985 m; Lisina, 863 m; Ravna gora, 854 m; Papuk, 825 m; Krndija, 792 m i Dilj, 461 m) sa svojim prigorjima koja su disecirana dolinama mnogobrojnih tokova. Između tih gora prostire se Požeška kotlina kroz dolinu Orljave otvorena prema jugu. Gorsko-planinska regija ili Gorska Hrvatska zauzima 14% površine Hrvatske. To je razmjerno visoka krška regija građena pretežno od mezozojskih vapnenaca. Najviša je na rubovima (Risnjak, Velika i Mala Kapela, Plješevica i Velebit) koji čine oštru granicu prema susjednim regijama, dok u unutrašnjosti velike površine zauzimaju zavale i polja u kršu međusobno odvojena sredogorjima. Izdvajaju se tri manje cjeline. Gorski kotar na sjeverozapadu najviši je dio Hrvatske, prosječne visine 700–800 m. Reljefno dominiraju gorski masivi (Bjelolasica, 1534 m; Risnjak, 1528 m; Snježnik, 1506 m i drugi niži od 1500 m) međusobno odijeljeni manjim poljima i proširenjima u kršu (Ličko, Lokvarsko, Delničko, Mrkopaljsko i druga polja). U oštrom kontrastu s tim planinskim prostorom rubno su smještene niže doline Čabranke, Kupe i Dobre. Nekoliko prijevoja (Delnička vrata, 742 m, Gornje Jelenje, 880 m i dr.) omogućava prometnu povezanost susjednih panonskih i primorskih prostora. Lika je zatvorena krška zavala s poljima većinom na 500 do 700 m n. m. međusobno odvojenima nižim sredogorjem koje na više mjesta premašuje 1200 m. Izdvajaju se: SZ Gacka (Gacko, Gusića i Srpsko polje), Srednja Lika (Ličko polje, zapravo skupina od pet polja: Lipovo, Kosinjsko, Pazariško, Brazovo i Gospićko, ukupno 465 km2), Južna Lika (u središtu Gračačko polje, poljsko-udolinska zona Mazina i Bruvna te gornji dio doline Zrmanje), Krbava (Krbavsko, Koreničko, Bijelo polje) te Ličko Pounje koje je od ostalog dijela Like odvojeno visokim planinskim okvirom Plješevice. Lika je u prometnom smislu važan prostor s mnogobrojnim planinskim prijevojima – Oštarijska vrata 928 m, Kapela 887 m, Vratnik (Kapela) 782 m, Vratnik (Senjsko bilo) 694 m, iako je nekima izgradnjom nove autocestovne mreže značenje smanjeno (na primjer Prezid). Ogulinsko-plaščanska udolina prijelazni je prostor u istočnom podnožju Velike i Male Kapele, na dodiru viših Gorskog kotara i Like s nižim peripanonskim prostorom Korduna. Sastoji se od dvaju većih (Ogulinsko i Plaščansko) i nekoliko manjih polja međusobno odvojenih humovima. U Gorskoj Hrvatskoj nalazi se najviši vrh Hrvatske, Dinara (1831 m) te još nekoliko vrhova preko 1600 m (Kamešnica, 1810 m; na Velebitu Vaganski vrh, 1757 m; na Plješivici Ozeblin, 1657 m). Hrvatsko primorje ili sredozemna Hrvatska zauzima 32% površine Hrvatske. Uobičajena je podjela na sjeverno i južno. U sjevernome se izdvajaju Istra, Kvarnersko i Podvelebitsko primorje. Hrvatska Istra obuhvaća najveći dio istoimenog poluotoka, najvećega u Jadranskome moru. Na zapadu i jugozapadu prostire se blago valovita vapnenačka zaravan koja se prema unutrašnjosti postupno uzdiže. Velikim dijelom pokrivena je plodnom crvenicom, a u nju su duboko usječene doline Mirne i Raše, najvećih istarskih rijeka, te fosilna dolina Limske drage. Središnji dio Istre zauzima valovito flišno pobrđe raščlanjeno gustom mrežom tekućica. Na sjeveroistoku Istru omeđuje krška gorska skupina Ćićarije na koju se prema jugoistoku nastavlja Učka. Kvarnersko primorje obuhvaća visokim planinskim okvirom omeđeno primorje na kopnu i dva niza velikih otoka: unutrašnji koji čine Krk, Rab i Pag, i vanjski, Cres i Lošinj, te više manjih otoka u svakom nizu. Priobalna je zona razmjerno uska s većim proširenjima u zaleđe u riječkome i vinodolskome području. U prevladavajuće vapnenačkom i krškom kraju veće uravnjene, plodne flišne površine nalaze se samo u Vinodolu, te na otocima Krku, Rabu i Pagu. Posebnost je pijeskom pokriven otok Susak. Podvelebitsko primorje (ili podgorje) pruža se južno od uvale Žrnovnica do ušća Zrmanje. Dominiraju ogoljele, vapnenačke, strme padine Velebita raščlanjene mnogobrojnim suhim jarugama. Ovdje je priobalna zona još uža, obala je strma i slabije razvedena. Južno hrvatsko primorje ili Dalmacija izdužen je primorski pojas koji se pruža u duljini od oko 400 km i suzuje se od sjevera prema jugu. Glavna je značajka dominacija krškoga reljefa i izrazita razvedenost obale. U uzdužnoj strukturi izražena je zonalnost s trima longitudinalnim dijelovima: otoci, priobalni i zagorski pojas. Po postanku i građi dalmatinsku su otoci dio susjednoga dinarskog kopna i zapravo su nepotopljeni dijelovi reljefnih uzvisina. Sjevernodalmatinski otoci (Ugljan, Pašman, Dugi otok, Kornat, Žirje) pružaju se u karakterističnom dinarskom smjeru sjeverozapad–jugoistok, a međusobno su razdvojeni kanalima, potopljenim dijelovima nekadašnjih udolina (takozvani dalmatinski tip obale). Srednjodalmatinski otoci (Brač, Hvar, Korčula, Vis, Lastovo) su veći i imaju opći smjer pružanja istok–zapad. Mljet, dubrovački otoci i poluotok Pelješac imaju ponovno dinarski smjer pružanja. U reljefu većih otoka ističu se vapnenačke uzvisine (najviša Vidova gora na Braču, 780 m) i niži dijelovi u kojima su se na rastresitoj podlozi oblikovala plodna polja. U neke udoline u holocenu je prodrlo more oblikujući duboke zaljeve (Telašćica na Dugom otoku, Velolučki zaljev na Korčuli, Starigradski zaljev na Hvaru). Posebnost su pučinski otoci Jabuka i Brusnik čija građa upućuje na vulkansku aktivnost u geološkoj prošlosti. Priobalno područje odlikuje se razvedenošću. Najšire je na sjeverozapadnom dijelu gdje se pruža plodno područje Ravnih kotara, prostrane zaravni s paralelnim nizovima širokih flišnih udolina i uskih krških bila. Drugo uravnjeno područje je kaštelanska flišna zona, a treće oko ušća Neretve. Drugdje su obale uglavnom strme, a priobalna zona uska, što je najizraženije u podbiokovskom primorju. Južno od Dubrovnika obala je nezaštićena otocima i izložena jačem abrazivnom djelovanju morskih valova. U zaleđu priobalnoga niza srednje Dalmacije (Kozjak – Mosor – Omiška Dinara – Biokovo – Rilić) pruža se prostor Zagore. To je pretežno brdovit, krški kraj s povoljnijim uvjetima na pojedinim poljima: Sinjskom, Imotskom (samo djelomično u Hrvatskoj), Dicmu, Dugopolju, Vrgoračkom, Petrovom, Kninskom i dr. Dalje na sjeverozapad (u zaleđu Ravnih kotara) na Zagoru se nastavlja krško pobrđe Bukovice. S obzirom na visinske kategorije, Hrvatska se može smatrati pretežno nizinskom zemljom: niže od 200 m je 53,4% teritorija, zona 200–500 m zauzima 25,6%, 500–1000 m 17,1%, 1000–1500 m 3,7%, a iznad 1500 m manje je od 0,2% teritorija. U klimatskom smislu jasno se razlikuju dva područja: kontinentsko i sredozemno, a može se izdvojiti i prijelazni planinski prostor u kojem je reljef glavni modifikator. U kontinentskom dijelu prevladava umjereno topla vlažna klima. Srednja siječanjska temperatura gotovo je posvuda između 0 i −2 °C, a kao hladniji “otoci” ističu se samo gorja. Srednja srpanjska temperatura većinom je između 20 i 22 °C, na krajnjem istoku i nešto viša, a u gorju niža. Općenito, srednje godišnje temperature i amplitude rastu od zapada prema istoku (Zagreb: 10,3/20,9; Osijek: 10,8/22,2). Količina padalina u najvećem je dijelu između 800 i 1000 mm, a smanjuje se od zapada prema istoku (Zagreb 852 mm; Osijek 650 mm). Više od 1000 mm padalina ima u gorjima i južno od crte Samoborsko gorje – Vukomeričke gorice – Zrinska gora. U krajevima sjeverno od Save najviše padalina ima u svibnju i lipnju, sekundarni maksimum je u listopadu ili studenom, a najmanje padalina ima zimi. Prema jugozapadu područje je s maksimumom u jesen. Snijeg se posvuda zadržava više od 10 dana, uobičajeno 25–40 dana. Gorska Hrvatska također ima kontinentsku klimu znatno modificiranu reljefom: temperature se snižavaju (u siječnju −2 do −4 °C, u višim planinama i niže, u srpnju niže od 20, ponegdje i niže od 18 °C), količina padalina povećava se (1500–2000 mm, u planinama Gorskoga kotara i više od 3000 mm), a zadržavanje snijega produljava na 50–60 dana, ponegdje i više od 100. U kotlinama zimi su uobičajene temperaturne inverzije. Područje sredozemne klime karakteriziraju općenito više temperature i manje amplitude. Srednja siječanjska je između 6 °C na sjevernom i 8 °C na južnom Jadranu, u zaleđu (Zagora) su niže od 4 °C. Ljetne temperature posvuda su više od 22 °C. Količina padalina je između 800 i 1200 mm, u jugozapadnoj Istri i na vanjskim otocima i manje, a na pristrancima planina više od toga. Veći dio padalina padne u hladnijoj polovini godine, a udio se povećava prema jugu; najsušniji mjeseci su srpanj i kolovoz. Kao posljedica klime, u Hrvatskoj se prostiru dvije velike biljnogeografske regije: eurosibirsko-sjevernoamerička i mediteranska. U kontinentskoj Hrvatskoj prevladavaju šume hrasta kitnjaka i običnoga graba, prema istoku prelaze u šume hrasta sladuna i cera, a u nižim, poplavnim zonama rastu hrast lužnjak, topola i vrba. U gorskim prostorima prevladava bukva, koja se na većim visinama miješa, a zatim prelazi u crnogorične šume (jela, smreka). U sredozemnome području prevladavaju kserofitne vrste prilagođene ljetnim sušama. Rijetko su očuvane šume hrasta crnike, rašireniji su crni i alepski bor. Prevladavaju degradirani oblici vegetacije (makija i garig), a strmije vapnenačke padine često su ogoljele. U zaleđu su raširene listopadne šume hrasta medunca i bjelograba. Pod šumama je oko 35% površine Hrvatske. Tla ovise o petrografskoj podlozi i klimi. Najkvalitetnije i najplodnije tlo je crnica, tipična za lesne ravnjake istočne Hrvatske. Prema zapadu prevladavaju smeđa tla, a u gorskim krajevima s više padalina prevladavaju isprana, siromašna, kisela tla – podzoli. U sredozemnome području, na vapnencima, raširena su smeđa tla i crvenica. Područje Hrvatske pripada jadranskom i crnomorskom slijevu. Prema Crnome moru odvodnjava se oko 62% teritorija. Najdulji tok u Hrvatskoj imaju Sava (562 km) i Drava (505 km), koje su, kao i Dunav u koji se ulijevaju, velikim dijelom pogranične rijeke. Glavni pritoci Save: Sutla, Krapina, Kupa (najdulja rijeka čiji je cijeli tok u Hrvatskoj), Lonja, Česma i Orljava. Veći dravski pritoci: Mura, Bednja i Karašica, a Vuka se ulijeva u Dunav. Glavni plovni put je Dunav. Drava je za veća plovila plovna do Osijeka, a za manja do Donjega Miholjca. Sava je plovna od Siska, ali je plovni put neodržavan. Jadranski slijev bitno je manji (odvodnjava se oko 38% teritorija), rijeke su kraće i strmijeg pada. Neretva (plovna do Metkovića) najveća je rijeka koja se ulijeva u Jadran na istočnoj obali, ali kroz Hrvatsku teče samo 20-ak km i na tom je dijelu plovna. Ostale veće rijeke: Mirna, Raša, Zrmanja, Krka i Cetina. Velik dio Hrvatske u krškom je području bez površinskog otjecanja prema moru. Rijeke završavaju kao ponornice (Lika, Gacka, Krbava, Ričica i dr.), a nakon zamršene podzemne cirkulacije izbijaju kao vrela drugih tokova ili kao vrulje. Jezera ima u svim dijelovima Hrvatske, ali ona su uglavnom mala. Najveće prirodno jezero je Vransko kraj Biograda (30,7 km2), a zatim Jezero (30,23 km2) kraj Metkovića, Prukljansko (11,1 km2) kraj Šibenika i Vransko (5,8 km2) na otoku Cresu. Posebnost su Plitvička jezera (16 jezera, površine 1,9 km2) koja su zaštićena kao Nacionalni park, najstariji u Hrvatskoj (od 1949). Od umjetnih akumulacija najveće je jezero Dubrava na Dravi, zatim Peruča na Cetini i Varaždinsko na Dravi. Uz Plitvička jezera u Hrvatskoj je još 7 nacionalnih parkova (ukupne površine 994 km2), deset parkova prirode i dva stroga rezervata.
Stanovništvo
Prema popisu iz 2011. godine Hrvatska je imala 4 284 889 stanovnika (2001. godine 4 437 460 stanovnika). Prema nacionalnom sastavu Hrvatska je, slično većini europskih zemalja, nacionalna država, a Hrvati čine 90,4% ukupnog stanovništva (2001. 89,6%). Među nacionalnim manjinama (2011.) najbrojniji su Srbi, 186 633 (4,3%; 2001. 4,5%). Bošnjaka je bilo 31 479, Talijana 17 807, Albanaca 17 513, Roma 16 975, Mađara 14 048, Slovenaca 10 517, Čeha 9644 te manji broj pripadnika još 20-ak drugih naroda i nacionalno neizjašnjenih. Službeni jezik je hrvatski, a u upotrebi su i jezici manjina (najzastupljeniji su albanski, bosanski, češki, mađarski, romski, slovenski, srpski i talijanski), pa pojedine manjine, među ostalim, imaju organizirane škole na svojem jeziku. Prema vjerskom sastavu (2011) najbrojniji su rimokatolici 86,2%, ostalo su pravoslavci (4,4%), muslimani (1,4%) i nešto protestanata, Židova i drugih vjeroispovijesti. Ateista ima 3,81%. Gustoća naseljenosti je 75 st./km2, ali velike su regionalne razlike. Zbog jakih unutrašnjih migracija došlo je do izrazite polarizacije između seoskih i gradskih naselja te između brdsko-planinskih i nizinskih naselja. Danas više od 85% stanovnika živi u područjima nižima od 200 m. Najnaseljeniji je središnji dio Hrvatske, najslabije Gorska Hrvatska, Kordun, unutrašnjost Istre i većina otoka. Zagreb i Zagrebačka županija zajedno imaju gustoću od gotovo 300 st./km2. Sam grad Zagreb ima 1232,4 st./km2. Gusto su naseljene i Međimurska (156 st./km2), Varaždinska (139 st./km2) i Krapinsko-zagorska (108 st./km2) županija. Gustoća Splitsko-dalmatinske županije (100 st./km2) skriva neravnotežu velikoga splitskoga gradskog područja i rijetke naseljenosti u zaleđu. Istočna Hrvatska u cijelosti je naseljena nešto ispod prosjeka Hrvatske. Karlovačka, Šibensko-kninska i Sisačko-moslavačka županija naseljene su upola rjeđe od Hrvatske. Ličko-senjska županija najveća je površinom, a ima najmanje stanovnika i gustoću naseljenosti od samo 9,5 st./km2. U gradovima živi oko 57% stanovnika. Najveći je glavni grad Zagreb (790 017 stanovnika, gradsko područje 1 107 623 stanovnika). Ostali veći gradovi (2011): Split (178 102 stanovnika), Rijeka (128 624 stanovnika), Osijek (108 048 stanovnika), Zadar (75 062 stanovnika), Slavonski Brod (59 141 stanovnika), Pula (57 191 stanovnika) i Karlovac (55 705 stanovnika). U posljednjem međupopisnom razdoblju broj stanovnika Hrvatske se smanjio, a razloga je više. Hrvatska je ušla u posttranzicijsku fazu s niskim stopama rodnosti i smrtnosti. Prirodni prirast još je od kraja 1960-ih niži od 5‰, a od 1991, s iznimkom poslijeratnih 1996. i 1997, svake je godine više umrlih nego rođenih. Posljednjih godina stopa rodnosti kreće se od 9 do 10‰, a smrtnosti od 11,5 do 12‰. Domovinski rat značio je izravne demografske gubitke, smanjenu stopu rodnosti i povećane migracije. Podatak o smanjenju broja stanovnika 1991– 2001. od oko 350 000 velikim je dijelom posljedica promjene popisnih kriterija. Procjenjuje se da bi, primjenom istih kriterija, to smanjenje bilo samo oko 75 000 stanovnika. Pritom su vlastiti demografski gubici velikim dijelom nadoknađeni imigracijom, većinom Hrvata iz zemalja nastalih raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije te iz Njemačke. Trend smanjenja broja stanovnika nastavlja se i dalje, stoga je u razdoblju 1991– 2001. Hrvatska izgubila nešto više od 150 000 stanovnika. Očekivano trajanje života je 79,9 godina za žene i 73,8 godina za muškarce. Dugotrajni negativni procesi odrazili su se na dobnu strukturu: stanovništvo mlađe od 15 godina čini 15,2%, u dobi 15–64 godine je 67,1%, a 65 i više godina ima 17,7% stanovnika. Medijalna starost stanovništva je oko 41 godinu (39,9 za muškarce i 43,4 za žene) te je tako Hrvatska svrstana u grupu najstarijih nacija Europe. Tijekom posljednjih pola stoljeća stanovništvo Hrvatske starije je gotovo 10 godina. U prosjeku najstarije je stanovništvo u Ličko-senjskoj (45,3 godine), a najmlađe u Vukovarsko-srijemskoj (40,6 godina) županiji. Nepismenih je manje od 2%, uglavnom u starijim dobnim skupinama. Obrazovanje je besplatno (postoje i privatne škole koje se plaćaju), a osnovno osmogodišnje je obvezno. Završenu srednju školu ima 47% stanovnika, a 12% višu školu ili fakultet. Najveće sveučilište je u Zagrebu, ostala su u Splitu, Rijeci, Osijeku i Zadru; pojedini studiji postoje i u mnogim drugim gradovima.
Gospodarstvo
rijeka Krka
Plitvička jezera
dionica autoceste Karlovac–Rijeka
ulaz u Kopački rit
| NAJVEĆE HRVATSKE PLANINE | |||
| PLANINA | VRH | visina (m) | |
| Dinara | Dinara | 1831 | |
| Kamešnica | Kamešnica | 1810 | |
| Biokovo | Sv. Jure | 1762 | |
| Velebit | Vaganski vrh | 1757 | |
| Plješevica | Ozeblin | 1657 | |
| Kremen | Kremen | 1591 | |
| Velika kapela | Bjelolasica-Kula | 1533 | |
| Risnjak | V. Risnjak | 1528 | |
| Svilaja | Svilaja | 1508 | |
| Snježnik | Snježnik | 1506 | |
| NAJVEĆI HRVATSKI OTOCI | |||
| površina (km2) | visina (m) | stanovnika (2011) | |
| Krk | 405,8 | 568 | 19 204 |
| Cres | 405,8 | 639 | 3054 |
| Brač | 394,6 | 780 | 13 987 |
| Hvar | 299,7 | 628 | 10 893 |
| Pag | 284,6 | 349 | 9201 |
| Korčula | 276,0 | 569 | 15 463 |
| Dugi otok | 114,4 | 337 | 1641 |
| Mljet | 100,4 | 513 | 1081 |
| Rab | 90,8 | 410 | 9210 |
| Vis | 90,3 | 587 | 3406 |
| NAJVEĆA HRVATSKA JEZERA | |
| * umjetna jezera | pov. (km2) |
| Vransko (Biograd) | 30,7 |
| Dubrava * | 17,1 |
| Peruča * | 13,0 |
| Prokljansko | 11,1 |
| Varaždinsko * | 10,1 |
| Vransko (Cres) | 5,8 |
| Krušćičko * | 3,9 |
| Kopačko | 1,5–3,5 |
| Borovik * | 2,5 |
| Lokvarsko * | 2,1 |
| NAJVEĆE HRVATSKE RIJEKE | ||
| tok u RH (km) | tok ukupno (km) | |
| Sava | 562 | 945 |
| Drava | 505 | 707 |
| Kupa | 296 | 296 |
| Dunav | 188 | 2857 |
| Bosut | 151 | 186 |
| Korana | 134 | 134 |
| Bednja | 133 | 133 |
| Lonja | 133 | 133 |
| Česma | 124 | 124 |
| Una | 120 | 212 |
| Vuka | 112 | 112 |
| Dobra | 104 | 104 |
| Cetina | 101 | 101 |
| Glina | 100 | 100 |
| NACIONALNI PARKOVI | |
| pov. (km2) | |
| Brijuni | 36 |
| Kornati | 234 |
| Krka | 109 |
| Mljet | 54 |
| Paklenica | 102 |
| Plitvička jezera | 295 |
| Risnjak | 64 |
| Sjeverni Velebit | 100 |
Početkom 1990-ih socijalističko i polutržišno gospodarstvo prelazi na gospodarski sustav temeljen na privatnom vlasništvu i otvorenoj tržišnoj ekonomiji. Započinju procesi pretvorbe i privatizacije gospodarstva, koje sa sobom donose brojne negativne gospodarske i socijalne učinke (gospodarski kriminal, devastacija poduzeća, korupcija). Hrvatska spada među tranzicijske zemlje s gospodarskim procesima i problemima sličnim drugim tranzicijskim zemljama: slabo razvijena infrastruktura, nepovoljna gospodarska struktura, nekonkurentna industrija sa zastarjelim tehnologijama, nezaposlenost proistekla iz podzaposlenosti u predtranzicijskom razdoblju, u mnogočemu dvojbena privatizacija, nedostatak investicijskih sredstava, masivan državni aparat i javni sektor. Tome treba dodati Domovinski rat koji je osim golemih izravnih šteta (procijenjene 1999. na 37,1 milijardu USD) destimulirao strane investicije i usporio proces tranzicije u tržišno gospodarstvo. Ipak, Hrvatska je danas po mnogim pokazateljima razvijenosti u rangu većine tranzicijskih zemalja ili ispred njih. Međunarodni monetarni fond procjenjuje da BDP (2013) iznosi 60 109 milijardi USD, odnosno 13 654 USD po stanovniku. Uz manje padove (2000. i 2009/2010) BDP od 1994. bilježi stalan rast. Čak 68% dohotka ostvaruje se u tercijarnom sektoru, 27% u industriji, dok je udio primarnoga 5%. Poljoprivredne površine čine oko 55% teritorija Hrvatske (26% oranice i vrtovi, 1,2% voćnjaci, 1% vinogradi, 27% livade i pašnjaci). Glavno poljoprivredno područje je panonska Hrvatska. U ratarstvu dominiraju žitarice (pšenica i kukuruz) te industrijsko bilje (šećerna repa, suncokret, uljana repica, duhan), a važni su voćarstvo (najviše jabuke) i vinogradarstvo. U stočarstvu je najvažniji uzgoj svinja, a zatim peradarstvo i govedarstvo. U peripanonskom prostoru, posebice u brežuljkastim dijelovima, posjedi su pretežno usitnjeni, a poljoprivreda je često dopunska, samoopskrbna djelatnost. U Gorskoj Hrvatskoj uvjeti za ratarstvo dobri su samo u nižim dijelovima (polja i zavale), uzgajaju se krumpir, kupus, raž. U višim dijelovima značajno je stočarstvo i šumarstvo. Sredozemna regija oskudijeva obradivim površinama pa prevladava stočarstvo. Vrtlarstvo i voćarstvo značajni su u Kaštelima i delti Neretve, na mnogim područjima razvijeno je vinogradarstvo i uzgoj maslina. Morsko ribarstvo je razmjerno skromno, ulovi se 69 748 t (2012), a gotovo 85% odnosi se na plavu ribu. U slatkovodnom ribarstvu koristi se oko 11 000 ha ribnjaka, većinom u panonskoj Hrvatskoj. Godišnja proizvodnja je 4441 t (2012), a najviše se uzgajaju šaran (56%) i pastrva (28%). Godišnje se proizvede nešto više od 4 milijuna m3 drva, od čega više od 85% čini listopadno drveće, najviše bukva i hrast. Hrvatska ne obiluje rudnim bogatstvima. Među važnim izvorima su nemetalni minerali koji se koriste kao sirovina u građevinarstvu i građevinskoj industriji (šljunak, pijesak, lapor i vapnenci, gips, građevinski kamen). Ugljenonokopi su se počeli zatvarati u 1970-ima i danas ne radi niti jedan. Najvrjednije rudno bogatstvo su nafta i plin s nalazištima u panonskoj Hrvatskoj. Najvažnija naftna polja su Đeletovci, Beničanci, Molve, Žutica, Stružec i dr. Godišnje se proizvede oko 720 000 t (stalan trend smanjenja), odnosno 20% potreba. S proizvodnjom od o. 2,7 milijarde m3 plina zadovoljava se više od 2/3 domaćih potreba. U energetskom smislu važna je i hidroenergija (najiskorištenije su Drava i Cetina), koja daje oko 55% proizvodnje električne energije. Razvoj industrije od 1990. obilježen je problemima vezanima uz tranziciju. Mnoga velika poduzeća nisu se uspješno privatizirala niti snašla u tržišnom gospodarskom sustavu, ili su stradala u ratu. Zbog njihova propadanja znatno je povećana nezaposlenost (od 2010. više od 300 000). To se najviše odnosi na tvrtke tekstilne, kožarske, kovinske i drvne industrije. Broj zaposlenih u industriji pada još od 1988, ali industrijska proizvodnja nakon 1995. ponovno raste, ponajviše zbog razvoja manjih privatnih poduzeća, a dijelom i stranih investicija. Među važnijim industrijskim granama jesu prehrambena, farmaceutska, petrokemijska, građevinska, kovinska industrija i strojogradnja. Od ostalih djelatnosti posebno se ističe turizam koji ima stogodišnju tradiciju. Turizam je imao uzlazni trend sve do kraja 1980-ih (1988. 10,4 milijuna turista, od toga 8,7 milijuna stranih). Zbog Domovinskog rata došlo je do naglog pada, a oporavak je počeo u drugoj polovici 1990-ih. Tijekom 2011. Hrvatska je imala 11,4 milijuna turista od kojih je 9,9 milijuna (86%) stranih (najviše iz Njemačke, Italije, Češke, Austrije i Slovenije), broj noćenja neznatno zaostaje za prijeratnim (1988. 67,3 milijuna; 2011. 60,3 milijuna). Glavna turistička odredišta, osim jadranske obale, su gradovi i nacionalni parkovi. U vanjskoj trgovini Hrvatska ima negativnu bilancu koja se povećava te je 2010. dosegla 8,3 milijarde USD, a izvoz je pokrivao samo 58% uvoza. Uvoze se industrijski proizvodi (strojevi, vozila, el. uređaji, roba široke potrošnje, kemijski proizvodi), goriva, hrana i pića. Najveći uvoz je iz Italije, Njemačke, Slovenije, Rusije, Austrije, Francuske, Mađarske i Sjedinjenih Američkih Država. Glavni izvozni proizvodi jesu brodovi, strojevi i el. uređaji, kemijski proizvodi, nafta i derivati, hrana, odjeća, namještaj. Najviše se izvozi u Italiju, Bosnu i Hercegovinu, Njemačku, Sloveniju i Austriju. Hrvatska u Europi ima vrlo važan prometni položaj jer se nalazi na pravcima povezivanja Srrednje i Istočne Europe sa Sredozemljem te Zapadnom Europe s jugozapadnom Europom i Bliskim istokom. Kroz Hrvatsku prolaze VII. i X. paneuropski prometni koridori te ogranci V. i X. U prometnom sustavu dominira cestovni promet što je potpomognuto prometnom politikom koja je usmjerena na intenzivnu izgradnju autocesta. U Hrvatskoj ima više od 29 000 km kategoriziranih cesta, od čega je 1254 km autocesta, a 2058 km svrstano je u E-ceste. Registrirano je više od 1,96 milijuna osobnih automobila, što daje 2,1 stanovnika na osobni automobil. Cestovni promet ostvaruje po 58% prevezenih putnika i putničkih km u javnom prometu. Nakon 1990. osobito je brzo rastao broj teretnih vozila. Željeznički promet (ukupno 2722 km željezničkih pruga) slabije je razvijen: pruge uglavnom nisu modernizirane, samo 36% je elektrificirano, a samo 10% su dvotračne. Željeznički promet ostvaruje 32% prevezenih putnika i manje od 20% putničkih km. Okosnicu cjevovodnog prometa čini Jadranski naftovod, koji vodi od terminala u Omišlju (otok Krk) prema Sisku. Tu se račva na sjever prema Sloveniji i Mađarskoj (veza na naftovode iz Rusije) i na istok prema Slavonskom Brodu (odvojak za Bosanski Brod), Novom Sadu i Pančevu u Srbiji. Unutrašnja plovidba u Hrvatskoj slabo je razvijena. Ukupno ima 816 km plovnih putova na rijekama Davi, Dravi i Neretvi. Flota je stara, a plovni putovi zapušteni. Glavne su luke Osijek i Vukovar. Glavna pomorska luka je Rijeka. Zbog slabih veza s unutrašnjošću, rata, zastarjele tehnologije i loše organizacije, Hrvatska je izgubila znatan dio prijeratnog prometa iz zaleđa, a nepovoljna je i struktura tereta. Ostale veće luke: Ploče (uglavnom za Bosnu i Hercegovinu), Zadar i Split. Najveća zračna luka je Zagreb, kroz koju godišnje prođe više od 2 milijuna putnika, a međunarodne zračne luke još su u Osijeku, Rijeci (Krk), Zadru, Splitu i Dubrovniku. Godine 2011. internet koristi 70% stanovništva. Od 2000. godine Hrvatska je članica Svjetske trgovinske organizacije.
BDP (2013): 60,1 mlrd. USD
Nacionalni dohodak po stanovniku (2013): 13 654 USD
Udio BDP-a po sektorima (2012):
poljoprivreda 5%, industrija 27%, usluge 68%
Udio zaposlenih po djelatnosti (2000):
poljoprivreda 15%, industrija 28,8%, usluge 56,7%
Nezaposlenih (2011): 17,8%
Inflacija (2012): 3,4%
Realan rast gospodarstva (2005–2010): -1,4 % godišnje
Uvoz (2010) 20,1 mlrd. USD
Izvoz (2010) 11,8 mlrd. USD
Nacionalni dohodak po stanovniku (2013): 13 654 USD
Udio BDP-a po sektorima (2012):
poljoprivreda 5%, industrija 27%, usluge 68%
Udio zaposlenih po djelatnosti (2000):
poljoprivreda 15%, industrija 28,8%, usluge 56,7%
Nezaposlenih (2011): 17,8%
Inflacija (2012): 3,4%
Realan rast gospodarstva (2005–2010): -1,4 % godišnje
Uvoz (2010) 20,1 mlrd. USD
Izvoz (2010) 11,8 mlrd. USD
Povijest