Hrvatsko-ugarska nagodba

Hrvatsko-ugarska nagodba, akt kojim su 1868. Hrvatska i Ugarska utvrdile međusobne državno-pravne odnose; nastao kao izravna posljedica stvaranja dualističkoga sustava sklapanjem Austro-ugarske nagodbe 1867. Sadržavala je 70 paragrafa i predstavljala temeljni zakon hrvatsko-ugarskih državnih i političkih odnosa u Monarhiji. Njime se iskazivala nerazdruživost zemalja krune sv. Stjepana, a člancima 3 i 4 određivalo zajedničko zastupstvo, zajednički poslovi i zajednička vlada za sve poslove osim unutarnjih, te pravosuđa, bogoštovlja i nastave, koji su pripadali u autonomne poslove zemaljske vlade za Hrvatsku i Slavoniju. Odredbama Nagodbe Hrvatska je u većini poslova postala ovisna o Ugarskoj. Bana je imenovao kralj na prijedlog ugarskoga ministra predsjednika, a odgovornost ministra za Hrvatsku i Slavoniju izuzeta je od Hrvatskoga sabora i podređena zajedničkom saboru u Pešti. Iako je službeni jezik u Hrvatskoj bio hrvatski, a zajednički su poslovi trebali biti dvojezični, u praksi je (posebno u doba pojačane mađarizacije) dolazilo do učestalih kršenja tih odredbi. U financijskom dijelu Nagodbe (članci 11–30) za zajedničke poslove Austro-Ugarske utvrđena je 1868. godine tangenta od 93,56% za Ugarsku, a 6,44% za Hrvatsku; za autonomne poslove dogovoren je paušal od 2,2 milijuna forinta, a sva su se ostala sredstva slijevala u zajedničku riznicu kojom su upravljali Mađari. Prilikom prve revizije financijske nagodbe 1873. paušal je povećan na 45%, ali su se i ta sredstva pokazala nedovoljnima te je ban Ivan Mažuranić uoči nove revizije 1878. zahtijevao da se ona uskladi s potrebama Hrvatske uz sjedinjenje s Krajinom. Neznatno promijenjenu financijsku nagodbu kralj je sankcionirao 1880, ali je Krajina sve do 1887. imala zaseban financijski proračun; novi je zakon potvrđen 1889. i tom je prilikom tangenta smanjena na 44%, pri čem su izvan obračuna ostale carine, vojna taksa, trošarine na meso i vino te župnički bir. Vrijednost stare Nagodbe produljivana je do 1902; poslije nemira 1903. ugarska je vlada bila prisiljena popustiti glede financijskih ograničenja te je 1906. kralj sankcionirao četvrtu financijsku nagodbu, na osnovi koje je tangenta modificirana elastičnije. Nova financijska nagodba trebala je biti revidirana 1913, ali osim početnih pregovora nije nikada sklopljena zbog izbijanja I. svjetskoga rata. → riječka krpica; → corpus separatum

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: