humanizam

humanizam, razdoblje kasne srednjovj. povijesti obilježeno težnjom za upoznavanjem i nasljedovanjem klas. rim. i grč. književnosti i civilizacije. Začeci se nalaze u tal. gradovima XIV. st., ali h. svoj procvat doživljava tijekom XV. st., kada se širi i na veći dio Europe. Obilježuje ga eklektična uporaba ant. filozofije i njezino uklapanje u kršć. srednjovj. filozofiju te vjera u sposobnost i vrijednost čovjeka. Ideal h. jest svestran čovjek (l’uomo universale) koji razvija svekolike umne sposobnosti, slobodan duh koji teži preispitivanju uvriježenih uvjerenja, kao i stjecanju novih znanja iz područja društv. i prir. znanosti. Pristaše h. (humanisti) izdvajaju se kao poseban društv. sloj u koji ulaze znanstvenici i kult. djelatnici, kao i vladari i drugi predstavnici društv. elite (dvorjanici, kondotjeri, aristokrati). Razdoblje h. pripremilo je preporod znanosti i umjetnosti u Europi (→ renesansa). Gl. predstavnici: Dante Alighieri, F. Petrarca, Pico della Mirandola, L. Valla, Th. More, H. Grotius, J. Reuchlin, Erazmo Roterdamski, P. Melanchthon; u Hrvata: I. Česmički, M. Marulić i dr. U općenitom smislu h. predstavlja bilo koji sustav mišljenja i djelovanja koji u prvi plan stavlja čovjeka i njegove potrebe.