Iliri, skupina srodnih naroda koji od prapov. doba nastavaju zap. i unutar. dio Balkana. U Hrvatskoj i BiH: Ardijejci, Daorsi, Delmati, Liburni, Japodi, Histri; u Crnoj Gori: Dokleati; u Albaniji: Taulanti, Enhelejci, Labeati i dr.; u unutrašnjosti Balkana: Autarijati, Dardani, Mezi, Breuci, Kolapijani i dr. Dopiru i do tal. strane Jadrana: Peligni, Daunijci, Japigi i dr. Jedinstven naziv rabi se od ant. doba, iako obuhvaća različit, ali jezično srodan indoeur. etnički supstrat, također pod različitim kult., poslije i asimilacijskim utjecajima, osobito keltskim, grčkim te rimskim. Stari grč. pisci (od ←VI. st.) isprva govore o Ilirima kao stanovnicima uz Jonsko i juž. Jadransko more. Poslije u sklop ilir. plemena uvrštavaju žitelje područja uz istočnojadransku obalu do sjevera te do rijeka Dunava i Morave u unutrašnjosti. Razjedinjena ilir. plemena vode lokalne ratove s grč. naseljenicima još od ←VII. st.; tada se javlja i prva ilirska država pod vodstvom Enhelejaca (legendarni dolazak Kadma i Harmonije iz grč. Tebe). Poslije se država širi od srednjodalmatinskih otoka do Epira, te u unutrašnjosti do Dardanije i Makedonije. Ardijejska država pod → Teutom prostire se od Neretve do Epira; nepovoljan ishod rata s Rimljanima (←228) zbog gusarenja. Djelomična pacifikacija područja nastupa nakon rata i rim. okupacije ←168. U kasnijim ustancima ističu se Japodi i Delmati te Breuci (Batonov ustanak, 6–9. g.) koji Rimljani surovo ugušuju, te se ilirsko područje uključuje u rim. upravni sustav. Mnogi stječu rim. građ. prava, a pojedinci obnašaju i najviše drž. funkcije. Istaknuti rim. carevi ilir. roda jesu Aurelijan, Prob, Dioklecijan i Konstantin. Arheol. ostaci karakterističnih gradina, utvrđenih naselja na humcima, te grobnih humaka (tumuli) na cijelom ilir. prostoru; razvijena kamena plastika, situlska (figuralna) umjetnost, ostaci oružja, novca i nakita od bronce i jantara; slabo sačuvani jezični spomenici (pretežno imena). Iliri znatno sudjeluju u etnogenezi današnjih Albanaca, ali i doseljenih slav. naroda.