imperativ (lat.) 1. filoz Oblik zapovijedi što određuje djelovanje pojedinca. Kategorički i., prema Kantovoj etici, za razliku od hipotetičkog imperativa, ima bezuvjetan karakter. On traži izvršenje nekog djela zbog sama sebe, bez vanj. prisile, bez interesa i bez odnosa na neku drugu svrhu. Takav kategorički i. iskazuje za sva vremena ustanovljenu unutar. zapovijed po kojoj čovjek ispunjava svoje ljudsko određenje. 2. Zapovjedni način, glagolski način kojim se izražava zapovijed, molba, opomena, nagovaranje, zabrana, dopuštanje i sl. U hrv. jeziku prosti su oblici za 2. l. jd. i za 1.–2. l. mn. (dođi, dođimo, dođite), složeni za 3. l. (nek/a/ + prezent: neka/nek dođe, neka/nek dođu); još rijetko živi prosti oblik za 3. l. (dođi, kao u Očenašu: dođi kraljevstvo Tvoje; Bog daj ‘Bog neka da(de)’), kakav je bio razmjerno čest u književnosti do prijelaza XIX/XX. st. Za 1. l. jd. imamo opisni imperativ: nek(a) dođem, da dođem (imperativ je ipak oblik obraćanja nesebi).