indoeuropski jezici, jezična por., sastavljena od više grana (skupina): hetoluvijske, indoiranske, armenskoga, grčkoga i albanskoga jezika, italske, keltske, germanske, baltoslavenske skupine, toharskoga te reliktnih jezika kao što su npr. paleobalkanski jezici (staromakedonski, trački i dački, frigijski, pelazgijski, ilirski), apeninski (venetski, elimski, sikulski, protosicilski itd.) i dr. Indoeur. prajezik, kakav se obično rekonstruira govorio se u ←V–←IV. tisućljeću, vjerojatno u sjev. dijelu Bliskoga istoka (u Maloj Aziji i planinskim područjima gornjega Međurječja), djelomice na Balk. poluotoku te u istočnoeur. pricrnomorskim stepama. Indoeur. je jezično srodstvo znanstveno pokazano koncem XVIII. st. (William Jones; svoj je udio u tome imao i gradišćanski Hrvat Ivan Filip Vezdin) i dokazano poč. XIX. st. (Franz Bopp). Podjela na centumske (hetoluvijski, grčki, italski, keltski, germanski, toharski) i satemske jezike (indoiranski, armenski, albanski, baltoslavenski, trački) nije više od znatnije važnosti, jer nije posve oštra, i starije stanje objašnjava podrijetlo redova običnih, palataliziranih i labijaliziranih velara (k, k’, kw itd.). Po nostratičkoj hipotezi, indoeur. jezična porodica srodna je s nekoliko inih jezičnih porodica poteklih od nostratičkoga prajezika (iz vremena prije 15-ak tisuća godina): s afrazijskom, kartvelskom, uralskom, dravidskom, altajskom i još nekima.